Bože pridragi / Ja sin neharni / Teb’ Oca dobra / Smih ostavit? / Sad se pokorno / U svete rane / otvor’ne za me / želim sakrit.
IZ POKORNIČKE PJESME “PROSTI, MOJ BOŽE”.
Posljedice Velikog petka vide se u životu Isusovih učenika. Ušli su u “karantenu”. Strah ih sputava. Zatvorena vrata su im sigurnost. Sve što im je davalo smisao, razorio je Veliki petak. Isusova neočekivana i nasilna smrt pokazala je njihovu nemoć. Kao bezbroj puta u pojedinačnoj i zajedničkoj povijesti ljudskoga roda i Isusovi učenici vide izlaz u izdvajanju, bijegu, ostajanju iza zatvorenih vrata. I baš iza zatvorenih vrata, tamo gdje su bili združeni strahom, bez kucanja, onako kako to Bog oduvijek čini na putovima naših izdaja i zatvorenosti, dolazi Uskrsli i oslobađa ih svojom prisutnošću koja unosi mir, tj. cjelovit život. Ni najmanje se tomu nisu nadali. Rane na njegovu tijelu su uvjerljive. Raspeti je živ. Uskrsli je s ranama!
Jedino Toma na dan uskrsnuća nije u “karanteni”. Kad se vrati u zajednicu, neće vjerovati apostolima. Jasno im kaže što traži da bi povjerovao. Nije Toma protiv istine, nego hoće vjerovati iz susreta s Uskrslim. Zato će osmi dan biti presudan. Osmog dana je i Toma s apostolima unutar zatvorenih vrata. Uskrsli ga poziva da dodirne njegove rane. Rane na Isusovu tijelu – a Toma ih je tražio! – vrata su ulaska u vjeru. Rane nisu puko svjedočanstvo raspeća, nego nadasve ljubavi koja se izložila nasilju. I nije riječ samo o tome da Toma dodirujući rane jasno vidi da je Raspeti ujedno i Uskrsli, nego se kroz Isusove rane dublje razumiju Isusove riječi: “Tko je vidio mene, vidio je i Oca.” Bez Isusovih rana nije više moguće govoriti o Bogu. Rane su vrata kroz koja u ovaj svijet Bog progovara o nama i o sebi te Tomi i nama postaju jasnije Isusove riječi: “Nitko ne dolazi Ocu osim po meni!”
Ni Tomi ni nama nisu dovoljne riječi. Neuvjerljiva je riječ koja je izdvojena od života. Pa kako bi Toma vjerovao riječima apostola kad ih nalazi iza zatvorenih vrata? Vjera se ne svodi na ideologiju, na vjerovanje riječima ovih ili onih autoriteta, nego svjedocima čiji život može snagom Duha Svetoga zapaliti iskustvo Božje prisutnosti u našem životu. Vjera nije plod umovanja, ali traži čitavog čovjeka, pa i naš um. Crkva, koja je bitno i apostolska – a ni jedan apostol nije vjerovao riječima svjedoka – živi i obnavlja se uvijek novim iskustvom prisutnosti Uskrsloga u zajednici. Stoga blaženstvo u vjeri nije isto što i djetinjasto vjerovanje ili danas veoma obljubljen karizmatski šamanizam s plodovima emotivnih doživljaja koji lijepo i ugodno raspoloženje proglašavaju iskustvom Božje prisutnosti. Blaženstvo je u vjeri koja traga za Bogom, koja želi uspostaviti osobni odnos s Bogom koji se nije sustezao biti odbačen od svoga stvorenja.
Isusove rane pred očima apostola svjedoče da nije moguće bezlično pripadati Kristu. Pripadanje Kristu znači živjeti na način da se život troši i ranjava za druge. Rane svjedoče da dobro biva ranjeno, izdano, popljuvano, nasiljem uklonjeno, jer Bog nije jamstvo protiv rana i nedaća, nesreća i neuspjeha, bolesti i prerane smrti kako se to često očituje u neevanđeoskim molitvama. Raspeti, koji je ujedno i Uskrsli, jamstvo je da je Bog na strani onih koji na uvredu neće uvredom uzvraćati i koji prihvaćaju Isusov primjer cjeloživotnog umiranja sebi. Tko pogleda u Kristove probodene ruke, noge i bok, tragove nasilja i posljedice njegova cjeloživotnog predanja Ocu i ljudima, nužno se mora pitati čemu služe naše ruke, oko čega se zalažu, čime se damo raniti i koliko još dobra možemo po njima napraviti ljudima.
Vjera ne oslobađa sumnji. Moć vjere je u tome da se usprkos sumnji može živjeti po Isusovu primjeru. Znati katekizamsko znanje ne jamči sigurnost u vjeri koja je izložena svakojakim olujama, pa i intelektualnim izazovima u susretu s ljudima današnjeg vremena. Istinsku sigurnost u vjeri stječemo iz skrbi za rane ljudi u kojima Bog pati. Zar je moguće prepoznati i štovati Krista u Presvetom Oltarskom Sakramentu ako ga ujedno ne prepoznajemo u ljudima i ne povijamo njihove rane? Koliko je, Bože dragi, bilo bezbožne lakoće kad se prigodom 40-satnog klanjanja nad ulazom u naše otočke crkve postavljalo Martine riječi: “Učitelj je ovdje i zove te!”. Kako nam se dogodilo da ta i takva tradicijskim oblicima prenošena bogoljubnost prema Presvetom Oltarskom Sakramentu nije budila svijest da je isti Učitelj i ondje gdje ljudi pate i u patnji zadobivaju tjelesne i psihičke rane, da zov Učitelja dopire i iz onih stanja gdje su pojedinci i čitave skupine prepušteni ranama zbog drugačijih stavova i stilova, prokazani i osuđeni od društvenih i crkvenih autoriteta. Tko misli da to nije tako, a opravdano je imati svoje gledište, eno mu crkvenih arhiva pa neka se izloži istini povijesnih vrela.
Samo odrasla vjera koja dozrijeva iz napora i otvaranja srca Božjoj snazi pročišćenja naše samodostatnosti može rasvijetlili nutrinu i privlačiti druge. Isusove otvorene rane u zajednici apostola govori nam čime je moguće i prije smrti nadvladavati grobno stanje zatvorenog duha. Jasno, ne beživotnim katekizamskim formulacijama i teatralnim liturgijama u kojima uživaju izletnici u prošlost, nego zahtjevnim predanjem ranjenom čovjeku u, kako bi Papa kazao, bolesnom svijetu.
U vezi s napisanim – jedna zgodna priča. Kažu da je đavao htio obmanuti sv. Martina. U svom lukavstvu jednom se pred njim pojavio kao da je Krist. Martin, razotkrivši đavolsko lukavstvo, upita ga: “Gdje su ti rane?”
Odgovori