(Tekst propovijedi na misi blagdana sv. Viktora, supetarskog suzaštitnika, 2. svibnja 2020.)
Draga braćo i sestre, dragi Supetrani!
1. Iz vremena rimskih progona dolaze nam imena brojnih kršćana koji su stradali mučeničkom smrću radi vjernosti Isusu Kristu. Jednom od njih čiji su posmrtni ostaci stoljećima ležali u rimskim katakombama, pošto su iz njih izvađeni da bi živi uz njih snažnije uzljubili Boga i ljude, nadjenuto je ime Viktor. Ime ovog svetog kršćanina i mučenika, koje mu je u 19. st. po crkvenim pravilima nadjenuto, znači pobjednik. Nije riječ o pobjedi koju je izvojevao u nekoj ratnoj bitki ili nekom idejnom ratovanju. To mu je ime dano jer je svaki mučenik svjedok uspjelog života, uzor svega onoga što se može na zemlji ostvariti kad se živi do kraja i bezuvjetno oslonjen na Krista.
2. Kada to, dakle, kršćanin pobjeđuje? Kad god oslonjen na Krista nije ni slijep ni gluh za patnju i potrebe drugih ljudi, kad nastoji odgovorno živjeti svoju svakodnevicu sa svim njezinim mukama, problemima i krizama, i to bez taktiziranja s kožom drugih ljudi kako bi u njihovim očima ispao velik ili od njih imao koristi, tada pobjeđuje mučeništvom svakodnevice. Kad živim uvjerenje koje nije namješteno ili lukavo te poštujem suživot s drugim ljudima koji ne dijele sa mnom iste vrijednosti, pobjeđujem bez da me se slavi ili nagrađuje. Pobjeda vjere, koju su osobito mučenici svjedočili, događa se i danas u svim velikim i malim ljudima vjere koji se ne povode za modnim trendovima ili se predaju grabeži.
3. Bogu hvala, mi smo, barem za sada, pošteđeni traumatičnog stanje koje je pandemija koronavirusa proizvela u drugim dijelovima svijeta. Imali smo prilike vidjeti primjere istinskih kršćanskih vrlina u zauzetom medicinskom osoblju, različitim stručnjacima, nadasve malim ljudi koji su svakodnevno na svom radnom mjestu skrbili za potrebe zdravih i oboljelih te bili izloženi mogućoj zarazi. S razlogom ovo spominjem jer upravo iz vremena rimskih mučenika, katakomba, Nerona i Dioklecijana, Viktora i ostalih mučenika, svetaca po kojima se nazivaju naše crkve i oltari, blagdani i svetkovine, potječe snažna istina vjere: Slava Božja je živi čovjek! (Sv. Irinej Lionski).
4. U duhu kršćanske vjere vidimo da tko kod služi cjelovitom životu ljudi, taj čini da se Bog u ovome svijetu proslavlja. Tko god namjerno umanjuje ili narušava kvalitetu života jednog jedinog čovjeka, makar bogoljubnom mišlju i glasom molio pred Presvetim Oltarskim Sakramentom, taj životom potamnjuje slavu Božju u svijetu i svojim djelovanjem unosi svetogrđe života koje se poput zaraze širi u njegovoj okolini i oslabljuje poveznice među ljudima i Bogom. No odakle mučenicima snaga da izdrže u mukama i ne proklinju nego praštaju? Tko im je davao snagu? Hranili su se Kristom koji je jedini kruh cjelovitog života. Hranili su se euharistijom, kao i mi, ali ih je euharistija osposobljavala da žive životom po Kristu i vide ga u braći i sestrama na ulici, u javnosti, čak i ondje gdje se pobožni ustručavaju prići.
5. Dragi kršćani, braćo i sestre, i u našem životu Bog nam daje znakove svoje prisutnosti. Kuca na vrata našega srca, iznenada prolazi našim putovima i stranputicama. I nama se može dogoditi da ga ne prepoznamo, da samodopadno, iz običaja, navike, dužnosti ili, ne daj Bože, religijskog sljepila, budemo uz njegov oltar, a da smo životom daleko od njegove prisutnosti u braći i sestrama ili joj se čak opiremo u ime vjere. No još opasnije je nositi njegovo ime i na nj se iz probitačnih razloga pozivati pred drugima a da se na nama ne prepozna ništa od njegova duha. Pristupa nam Uskrsli, ali različito prema svakome od nas, vodeći računa tko smo i što smo, računajući i više od nas na našu osobnu i zajedničku prošlost, osjećaje, strasti, gubitke, izdaje i uspjehe. I nama danas Krist čini ono što je stalno činio: otvara nam oči da ga možemo prepoznati u braći i sestrama, u konkretnim prilikama prostora i vremena i obnavlja snagu da se možemo založiti za ljude.
6. Nisu rijetki biblijski ulomci u kojima se opisuje otriježnjenje, buđenje, otvaranje očiju za laž i prijevaru, svojevrsni povratak iz zabluda. Jedan takav ulomak ne smijemo zaboraviti. Nosi snažnu poruku kojom možemo motriti vrijeme pandemije kao poziv na razlučivanje bitnog od nebitnog, vjere od nevjere u svome životu. O čemu je riječ? Izlazeći iz Egipta, gdje je bio sit u okovima i slijep za vlastite okove, izraelski narod je u pustinji trebao iznutra postati slobodan od Egipta i oslobođen za slobodu. No nije nadvladao svoje egipatske iluzije. S tom porukom vidimo da je vrijeme pandemije milosna prilika, naša pustinja u kojoj smo pozvani prepoznati čemu robujemo i što nas oslobađa, na koga ili što se u životu oslanjamo. Srećom, lakše je kad znamo da na tom životnom putu, gdje nas Duh Sveti nikada ne ostavlja, imamo primjer i zagovor svetaca, nadasve uzor-mučenike. Štujući mučenike, kao danas sv. Viktora, priznajemo da nam je potrebno Božje vodstvo da bismo Božjim očima gledati na svoj i tuđe živote, na sadašnjost i budućnost.
Odgovori