S vampirima na “ti”

Sa širenjem koronavirusa i uvođenjem mjera zdravstvene sigurnost postao je digitalni svijet poprište različitih vjerskih pogleda i tumačenja. Kroz prijeđeno razdoblje smo mogli upoznati digitalnu religiju u kojoj se Boga na različite načine vezivalo s pandemijom te iznosilo različita tumačenja s apokaliptičnim nabojem. Pritom je malo bilo individualnosti i stila, a više režimske misli u kojoj je sve podređeno funkcionalnosti. Dobro će to doći budućim naraštajima kao arhivsko vrelo za upoznavanje duha jednoga vremena u kojem su, kao i bezbroj puta tijekom prošlosti, vjera i praznovjerje igrali značajnu ulogu.

Osim toga su posljednji mjeseci pokazali da sposobnost rasuđivanja i donošenja razboritih zaključaka i odluka nije nešto što se postiže jednom zauvijek ili bez napora. Riječ je o zahtjevnom procesu. S druge strane se ljudi često pozivaju na tvrdnju da razboritost dolazi s godinama, što nema nimalo pokrića u stvarnosti. Možda će nam upravo budućnost pokazati kolika je nemoć površnog optimizma koji je plod loše informiranosti i manjka rasuđivanja.

Uz iznesene misli, članak hvarskog povjesničara Joška Kovačića (1955. – 2019.) o vjerovanju u vampire na Hvaru i Visu, poslužit će kao sjajno vrelo za razumijevanje svijesti ljudi minulih stoljeća. Služeći se pisanim svjedočanstvima, autor je iznio podatke za razdoblje od 17. do 19. st. o vjerovanju u mrtvace koji izlaze ih grobova i uzrokuju pomor ljudi. Sličnih primjera je bilo i drugdje na našoj obali, ali i šire. Uz Kovačićev rad, u prilog poznavanju zavičajnih tema i prošlosti, dobro je upoznati i zapise Antuna Ilije Carića s kraja 19. st. Štoviše, Raosovi Prosjaci i sinovi motiv su više da nam druženje s drevnim pričama o vukodlacima olakša razumijevanje minulih vremena.

Svi stručni radovi o vukodlacima pokazuju kako se ljudi – uvijek na drugačiji način – lako prepuste “logičnim” rješenjima da bi našli izlaz iz mentalne napetosti i spas kad im je život ugrožen.

VAMPIRI NA HVARU

Prvi zabilježeni slučaj oskvrnuća jedne grobnice dogodio se 1601. god. u Pitvama. Odmah nakon saznanja naredio je istragu biskup Petar Cedulin. Svjedočanstva ispitanika nisu se podudarala u potpunosti, što je i razumljivo zbog straha od crkvene kazne. Ispitanici su izjavili da se pronio glas o ženi koja je umrla prije godinu dana te da noću hoda i ubija ljude. Potom su neki u crkvi sv. Jakova otvorili grob dotične žene, ali su našli samo kosti i prah. Svjedoci navode da su noću čuli glasove, buku, plač, urlikanje, krikove i zviždanje, a potom je više ljudi umrlo. Usput su otvorili još jedan grob i najprije željeznim šiljkom pa glogovim kolcem probadali tijelo jedne žene koja je preminula prije 8 do 10 dana. Spužvom su uzeli njezine krvi da bi njome pomazali bolesnike i, kako je ispitanik svjedočio, više nitko nije umro niti su se čuli zvukovi.

Iduće 1602. sličan se događaj dogodio u Vrbanju. Ukućani su tvrdili da im noću dolazi njihova pokojnica pa su otvorili njezin grob kraj crkve Sv. Duha te su ju pronašli “da je neraspadnuta i debela poput bačve”.

Nekako u isto vrijeme – travnja 1602. g. – i u Dolu na Hvaru otvoriše devet grobnica u župnoj crkvi sv. Mihovila i probodoše mrtvace u njima, uzeše u posude njihovu “crnu, raspadajuću krv” da njome pomažu bolesnike i dadu im je piti, ali su svi takvi bolesnici pomrli. Za otvaranje su se dogovorili stanovnici dvaju dolskih odlomaka, Sv. Petra i Sv. Barbare, muškarci su imali nekakva koplja, a probodeno je ukupno šest? lešina, uz ‘opći zaključak’ da ‘mrtvi hodaju i ubijaju ‘druge’, tj. žive, te da im valja otvoriti grobove i probosti im tijela, kako bi prestao pomor, što se činilo i u drugim slučajevima pošasti, i ovdje u Hvaru /gdje ispituju svjedoke u Biskupskoj kancelariji/, u Vrbanju i u Starom Gradu“. Bili su probodeni oni, koji su imali rumena lica i nisu pokazivali znakove raspadanja; bili su napuhani „kao mješine“, a žene nabreklih grudi; dapače se za neke probodene tvrdi, da su im lica „bila crvena poput ruža“!

Joško KOVAČIĆ, Vampiri na Hvaru, Prilozi povijesti otoka Hvara XIV, Muzej hvarske baštine, 2019., 165-180.

Generalni vikar Nembri je u svibnju 1602. izdao proglas za cijelu biskupiju (Hvar, Brač i Vis) u kojem se navodi da su neki zbog „izuzetne smrtnosti“ otvarali grobnice, probadali tijela i uzimali njihovu krv. On u tome vidi đavolsko djelo, jer su ta vjerovanja suprotna kršćanskim istinama. Svoje tvrdnje dopunja činjenicom Božje pravde koja se pokazala na djelu kad su poumirali neki od onih koji su otvarali grobnice, a od uzete krvi „nitko nije ozdravio“.

Iste godine su otvarani grobovi u župnoj crkvi u Visu, a 1619. mnoštvo ljudi je u Komiži otvaralo grobove u Musteru i probadalo kosti šiljcima. Još se Komiža spominje 1639. kad je sprovedena istragu o otvaranju nekih grobova. Slična zbivanja se bilježe u Vrboskoj 1623. Slučaj u Vrboskoj je zanimljiv jer se navodi da su “kroz devet noći paljeni ognjevi (kresovi) kod crkvice sv. Roka, da se spriječe ‘neke bolesti'”. I župnik u Jelsi 1623. g. svjedoči o vjerovanju da mrtvi hodaju i ubijaju ljude te se bilježi slična praksa otvaranja grobova, paljenja ognjeva i uzimanja krvi.

U Pitvama biskupska vizitacija 1705. g. bilježi da neke žene spaljuju mrtva tijela nekrštene djece. Kad biskup Bonaiuti u 18. st. dolazi u Sućuraj, nalazi vjerovanje da mrtvaci hodaju i uzrokuju bolesti kod živih te su otvarali grobnice i probadali mrtva tijela. God. 1826. zabilježeno je otvaranje grobova i probadanja mrtvaca, a na Hvaru se vjerovanje u vampire održalo još i nakon Prvog svjetskog rata.

← Epidemiološko stanje zvano Viganò

Procesije nisu svjetovni mimohodi →

Odgovori

Napomena: Objavljuju se samo imenom i prezimenom potpisani i obrazloženi komentari, pitanja i prilozi.

Autorski tekstovi urednika smiju se koristiti i prenositi bez ikakve dozvole, uz zamolbu da se navede izvor.

WEB DIZAJN I PODRŠKA: STJEPAN TAFRA.