Uz 50. obljetnicu “Kane” u Bajsićevu društvu
Ne možemo se Bogu dodvoravati. Pitanje je samo možemo li mi sami podnijeti našu istinu kako je on podnosi. I prima i hoće. Ništa nemamo izgubiti. To je početak svakoga našega puta (Vjekoslav Bajsić).
Proslava obljetnica nije rijetkost ni u Crkvi ni u društvu. Ima ih, nažalost, i ondje gdje se dična prošlost uzima kao pokriće sadašnjem nemaru i izostanku pastoralnih vizija. Obljetnice, znamo, jačaju pripadnost zajednici. Zato su dobra prigoda da se, slaveći prošlost, uzdiže nekoga ili nešto u sadašnjosti, da, na primjer, priređivač ili donator dobiju na važnosti. S druge strane, makar netko ne bio sklon obljetnicama, u njima se pruža prilika poniranja u vlastite dubine i iznošenje na vidjelo onoga što nas usmjerava.
Na ovome se mjestu s pravom može reći da 50. obljetnica “Kane” nije nevažna prigoda. Pola stoljeća obiteljske revije nameće pitanje identiteta razdoblja u kojemu su koncilsku obnovu iznijeli jaki pojedinci. Bajsićeve kolumne, objavljivane u “Kani”, još zadugo neće biti arhivsko vrelo. Danas dobivaju još više na cijeni. S povijesnim se odmakom bolje vidi što znači kad se pravi ljudi nađu na pravome mjestu, kad pojedinci odrade posao institucija. To se svakako može reći za Vjekoslava Bajsića. Rijetko se gdje nađe toliko bistrine i pronicavosti, stila i jezične razigranosti, kao u njegovim kolumnama. Stoga nam je, zbog predanog odnosa prema svome vremenu, Bajsić i dalje sugovornik kojemu je teško naći zamjenu.
Ne mislim da je ovdje potrebno ponavljati sve ono što se o Bajsiću može drugdje pročitati. Ima stručnih i istančanih analiza koje dovoljno govore o njegovoj važnosti. Ipak, valja reći ovo: nedvojbeno je bio svjestan da ga se njegovo vrijeme bezuvjetno tiče, da je nužno u svome vremenu pitati se i razmišljati o stvarima koje čovjeka muče, nadasve o vjeri, zajednici, Crkvi, dijalogu.
Pitanja: otvaranje očiju za stvarnost
Nije dovoljno znati slova da bi se razumjelo o čemu je Bajsić razmišljao i pisao, što ga je mučilo i kako se odnosio prema životu. Jedno je sigurno: bez strasti kojom su kolumne pisane, teško ih je razumjeti. Čovjek koji ne propituje svoje vrijeme i ljude u njemu, koji živi nekritički oslonjen na institucionalne odgovore i većinsko mišljenje, neće kod Bajsića naći ni sebe ni svoje vrijeme. U svojim kolumnama Bajsić nije bio stranac. Vidi se to u slijedećim riječima: “Riječ je o pitanjima koja su već pomalo i odgovori, ali im je svrha da čitaoca povedu pomalo neutrtim putima do mjesta odakle će dalje poći sam”, napisao je 1980. god. u predgovoru prve zbirke kolumni pod nazivom “Strah za granicu”.
I doista je svaka njegova kolumna škola razmišljanja i razlučivanja, zbirka pitanja, vrelo na kojemu se nužno moraju prepoznavati tragovi listanja, podcrtavanja, bilježaka. Njegovo je jedinstveno umijeće osluškivanja stvarnosti pretočeno u nenametljivo izazovnu i uvjerljivu misao. Štoviše, misao mu je oblikovana tako da po njoj sama stvarnost može doći do riječi. Možda je to Bajsiću kao filozofu bilo lakše, no ići teže prohodnim putovima, dolaziti s pitanjima ondje gdje im se ne nitko ne nada ili se podrazumijeva da su odgovori dani jednom zauvijek, baš kako na to ukazuju njegovi tekstovi, znači ne uzimati stvari zdravo za gotovo, nego, nasuprot prešućivanju i ravnodušnosti, izazvati se pojavama i ponuditi osvrt s kojim čitatelj može krenuti dalje sam. Radi toga je u Bajsićevim kolumnama vidljivo kako se životu pristupa kad se to ne čini odozgo ili ideološki prozirno, kad se ne niječe stvarnost.
Nedostatke i lomove u životu crkvene zajednice nije razmatrao kao da je riječ o pozivu na ideološko svrstavanje ili prokazivanje neistomišljenika. Gdje god je svojim pitanjima razotkrivao krize, tamo je čitatelj izazvan da se uhvatiti ukoštac s uvidima i djeluje onako kako mu savjest nalaže.
Možda će netko reći da njegovo pisanja nije od velike pomoći u redovitome pastoralnom radu. Upravo suprotno. Bajsićeva osjetljivost za pitanja sadašnjeg trenutka otvaraju oči za ljude u njihovim konkretnim situacijama. Tko bi mislio da Bajsićeve kolumne olakšavaju sjetvu nepatvorenog katoličkog nauka kao da se radi o utopijskoj naredbi, taj je krenuo krivim metodološkim smjerom. Sam će reći: “Potrebno je dakle najprije slušati čovjeka u čemu se osjeća zarobljen i proklet, u čemu očekuje spasenje”. Taj i takav smjer odlika je evanđeoskog smjera u dušobrižništvu crkvenih zajednica i misionarskoj preobrazbi Crkve. Time se, dakako, ni najmanje ne obezvrjeđuje katolički nauk ili u pitanje dovodi polog vjere. Onaj tko se s Bajsićem češće druži, lako će uvidjeti da njegova misao oduzima legitimitet svakom pokušaju zlouporabe katoličkog nauka. A nije mala stvar to uočiti.
Stvarnost kao imunitet
Budući da je u svojim tekstovima pokazao zašto je važno biti zainteresiran za stvarnost, očito bi, da je danas s nama, Bajsićev pogled na svijet pogođen koronavirusom bio veoma lucidan. Obilje informacija i poluinformacija, sumnji i činjenica, strahova i nada s kojima smo se susretali, probudila je u ljudima strast prema razotkrivanju bolesnog svijeta. No, kad se stvar promotri šire i dublje, vidjet ćemo da malotko sebe ubraja u krivce za bolest o kojoj s lakoćom govori. Očito je posrijedi duhovna sljepoća pa ne vidimo vlastiti doprinos bolesnom svijetu. Zasigurno je svatko u svom životnom okruženju čuo jadikovke na račun grešnog svijeta. Pozivajući se na Boga, ljudi često tvrde da i ne može biti bolje. Bolestan ili zao svijet opet je omiljena krilatica. Adamovsko optuživanje drugoga, a u ovom je slučaju društvo na optuženičkoj klupi, uvelike pokazuje da će se prosvjetiteljska uloga koronavirusa uskoro pokazati kao puka parola. Bajsić bi nam i ovdje mudro dometnuo: “U kršćanstvu se grešnost uvijek ispituje počevši od samoga sebe. A ako iskreno počnemo od nas samih, onda se lako uviđa da stvar tu po prilici nekako i završava”. Ovdje očito više ništa nije potrebno dodati.
Ako je pandemija učinila smiješnim naš umišljaj da smo nedodirljivi, onda smo kao kršćani pozvani pokazati veću spremnost u rješavanju nadolazećih posljedica. To neće biti moguće bez Bajsićeve metode: vidjeti stvarnost kakva doista jest. Vrijedi to nadasve za Crkvu u cjelini. Čitati znakove vremena u svijetu postpandemijske krize neće biti lako. Iluzija je misliti da će nas kriza sama od sebe urazumiti, razbuditi i preusmjeriti. Potreban je svjestan napor. Bez toga se lako može očekivati da bi nas bijes i očaj, kritizerstvo i malodušnost, mogli iznutra zaraziti, mentalno oštetiti i zapriječiti nam put donošenja pravih procjena i odluka.
I na kraju: svjesni našega sadašnjeg trenutka, dugujemo zahvalnost jednom predanom životu koji nam je svojim mislima i žarom izrazito blizak. “Kana”, kojoj slavimo 50. obljetnicu, s Bajsićem je nedvojbeno rasla i utjecala na mentalnu preobrazbu brojnih čitatelja. To velebno Bajsićevo nastojanje, kojemu “Kana” svjedoči, obvezuje nas na odgovorno ophođenje s našim današnjim pitanjima i problemima. Valja im pristupati svjesno, kao prilikama koje nas izazivaju na evanđeosko življenje, jer, kako bi Bajsić kazao, “evanđelje nije logično, nego paradoksalno”. U tom je smjeru jasno da današnjemu individualiziranom čovjeku Evanđelje može otvoriti i oči i putove. Možda to i nije teško spoznati, ali je zahtjevno primijeniti Bajsićev zaključak: “Bez zajedništva problema nema kršćanskog zajedništva.”
Iz: Kana, svibanj/lipanj 2020.
Odgovori