COVID-19: glasovi i prešućivanja

Neočekivano stanje pandemije koronavirusa je pokazalo moć i nemoć zapadnjačke kulture. Ondje gdje je individualizam dublje pustio korijenje, pandemijsko razdoblje je jasnije iznijelo na vidjelo što zaokuplja ljude, odnosno kako je građen metabolizam zapadnjačkih društava. S druge strane, nigdje se ne vidi da smo pandemiju počeli iskorištavati kao priliku za preispitivanje dosadašnjeg načina života i resetiranje krivih postavki. Time, dakako, nije zaobiđeno ni pitanje pandemije kao izazova preispitivanju života crkvenih zajednica. Jasno, poziv na preispitivanje nikada nije privlačan. Nije stoga čudno da se posvuda očekuje i promiče želja da se čim prije vratimo u normalno stanje, onamo gdje smo bili, da prestane neizvjesnost i da se nastavi onako kako je bilo prije pandemije. To najbolje pokazuje koliko su neutemeljeni bili iskazi s početka pandemije koji su govorili da smo zli pa nam i ne može biti drugačije, da i nismo zaslužili bolje.

Mutacija apokaliptičnog glasa

Kako je vrijeme odmicalo, tako su se uvelike stišali unutarcrkveni apokaliptični glasovi i pojavili se novi s prozivanjem grupacija i moćnika koji, kako tvrde, sprovode mračne naume društvenog inženjeringa. I ne samo to. Oni koji su se u proljeće pozivali na Božju kaznu, osvetoljubivo jadikovali nad zlim i grešnim svijetom, nisu u narednim mjesecima nastavili pozivati na uklanjanje tobožnjih uzroka Božje kazne koju su prepoznali u pandemiji. Nastupila je svojevrsna mutacija njihovih glasova. Drugačije i nije moguće. Povijest je to bezbroj puta pokazala. Izopačeno religijsko lukavstvo uvijek se služi sugestivnom i plitkom religijskom propagandom kako bi se proizveo strah, osjećaj krivnje i emotivno stanje koje sprječava razumsko rasuđivanje, odnosno kritičku svijest. Sličnim se lukavstvom služi i politički inženjering kad nastoji postići neupitnu uvjerljivost svojih stavova.

Suočavanje sa stvarnošću

Dakako, ima i drugačijih glasova. Mons. Mario Grech, novi glavni tajnik Biskupske sinode, kojeg je papa Franjo nedavno imenovao kardinalom, jedan je u nizu drugačijih glasova. Sudeći po iznesenom, njegove riječi nemaju uobičajeni kurijalni stil načelnog govora. Mnogi su ugodno iznenađeni njegovim riječima iz razgovora objavljenog 23. listopada za “La Civiltà Cattolica”. Osvrćući se na pastoralne inicijative tijekom pandemije, vidljivo je da su njegove riječi bliske pobudnici Evangelii gaudium.

Kad je tomu tako, nije čudno da Grech ukazuje na pojavu klerikalizma putem društvenih mreža u vrijeme pandemije. Taj mu zaključak i nije bilo teško donijeti kad znamo da su mnoge inicijative ovisile o zaređenim službenicima. Meni je, svakako, značajnije uočiti da je progovorio o pojavi egzibicionizma i pijetizma koji, kako kaže, imaju više veze s magijom nego sa zrelom vjerom. To su veoma snažne i obvezujuće riječi. Za nekoga mogu biti izraz površnog i opasnog kritiziranja, uznemiravanja, omalovažavanja ili dodvoravanja, no, priznali ili ne, Grech nije osamljeni glas koji poziva na rasuđivanje, nadasve na potrebu unutarcrkvenog dijaloga.

Nedvojbeno je upliv pijetizma, kojeg Grech spominje, vidljiv u pobožnjaštvu i duhovnjaštvu tijekom pandemije. Nakaradno duhovnjaštvo koja isključuje ljudski razum i oslanja se na nekritičku i predznanstvenu sliku svijeta, razumije se, bliže je magiji nego kršćanstvu. Dovoljno je bilo vidjeti različite “makinacije” s Presvetim Oltarskim Sakramentom u kojima se zrcalilo gotovo magijsko poimanje Kristove prisutnosti. Također su i pojedini molitveni obrasci, najčešće prenošeni digitalnim putem, oskudijevali evanđeoskim duhom molitve. S druge strane, broj onih koji i danas uporno odbijaju primati pričest na ruku, smatrajući to svetogrđem, izdajom doličnog pričešćivanja, dovoljno govori o “dječjim bolestima” koje se razumljivo javljaju u krizama, a hranjene su pijetističkim mentalitetom.

Kućna Crkva: Crkva budućnosti

Taj i takav rascjep u Crkvi najbolje svjedoči u kolikoj mjeri Drugi vatikanski koncil (1962.-1965.) nije ni iskreno ni dubinski prihvaćen i u kolikoj je mjeri odnos prema euharistiji zarobljen srednjovjekovnim mentalitetom. Rascjep se vidi i u rastućem broju mlađih katolika koji se okreću plitkim vjerskim sadržajima i ispraznoj religijskoj sentimentalnosti pa se doista potvrđuje riječ fra Špira Marasovića: Mudrost bez straha Božjega i nije mudrost, a savjet bez razuma je zavođenje. Grech doista pogađa bit kad kaže da bi vrijeme nakon pandemije trebali iskoristiti za usvajanje vjerskog znanja i smanjivanje duhovnog siromaštva.

Ako bi se nakon pandemije vratili dosadašnjim pastoralnim modelima, kaže Grech, bilo bi to samoubojstvo. Nema dvojbe da bi se mnogi mogli užasnuti nad tim riječima. No, Grech nedvojbeno ispravno ukazuje na prilike koje su pred nama. Hoćemo li lockdown iskoristiti kao zlatnu priliku da se pomogne obiteljima u razvijanju potencijala kućne Crkve, jer, kako ističe, bez kućne Crkve, Crkva nema budućnosti, to će ovisiti upravo o spremnosti na osobno obraćenje, a ne o rasipanju snaga u pokušajima da se obrati sekularno društvo.

Imajući u vidu rečeno, možda je najbolje zaključiti s riječima fra Špira Marasovića: Zapravo, pijetizam, jest pobožnost bez teologije, a teologija bez pobožnosti je puka filozofija. I dok su samo to, one po sebi ni ne predstavljaju Duha Svetoga na djelu, što će onda reći da one, kao takve, lice zemlje samo šminkaju, ali ne mijenjaju. A trebalo bi ga mijenjati. To može jedino Duh Sveti preko duša koje su toga Duha pune, odnosno, preko duša koje se tim Duhom pune.

← Čega nam se bojati?

Korona-jaslice: dojmljiva njemačka priča →

Odgovori

Napomena: Objavljuju se samo imenom i prezimenom potpisani i obrazloženi komentari, pitanja i prilozi.

Autorski tekstovi urednika smiju se koristiti i prenositi bez ikakve dozvole, uz zamolbu da se navede izvor.

WEB DIZAJN I PODRŠKA: STJEPAN TAFRA.