Nije novost da nemamo fotografiju Betlehema iz Isusova vremena. Nemamo ni pisani izvještaj o Isusovu rođenju koji bi bio reportaža s mjesta događaja, i to s potpisom svjedoka koji su nazočili Isusovu rođenju. Evanđelja šute o datumu Isusova rođenja. Slutnja da je Isus rođen u proljeće povezana je uz navod Lukina evanđelja o pastirima koji su pod vedrim nebom čuvali stražu kod svojih stada. S druge strane, kasno uvođenje Božića, bilo na Zapadu, bilo na Istoku, nije oslonjeno na novozavjetnu važnost 25. prosinca. Isusovo djetinjstvo u evanđeljima nije cjeloviti prikaz biografskog tipa. Mašta, zna se, lako stvara i pitanja i odgovore, a odgovori iz kasnijih stoljeća su najčešće učitavanje smisla. U duhu apokrifne tradicije kasnijih stoljeća nastali su prikazi Isusova rođenja u kojima se zrcali svijet i kultura vremena u kojem su apokrifni tekstovi sastavljeni. Kad apokrifi govore o prošlim događajima, govore o vremenu i iz vremena u kojem su nastali, tj. o duhovnim strujanjima svoga vremena.
“Što piše? Kako čitaš?”
Isus, znamo, nije rođen u Europi, ponajmanje u Europi 18. st. ili u vrijeme romantizma. Kultura u kojoj mi odrastamo neusporedivo je drugačija od kulture u kojoj je Isus rođen. Naš individualizam je potpuno stran kulturi Isusova vremena pa je sasvim razumljivo očekivati naše nerazumijevanje onodobnog razumijevanja. U uvjetima svoga vremena, uronjen u židovske religijsko-kulturološke prilike, i to u vremenu kad su Židovi bili pod rimskom okupacijom, Isus, jer drugačije ne ide, nije bio današnji Europljanin zatočen u Palestini prvoga stoljeća. Ovo može izgledati smiješno, ali je važno da bi se naglasila važnost boljeg razlučivanja iz kojeg još snažnije i za vjeru prodornije sjaji otajstvo Božjeg utjelovljenja. Naše božićne pjesme, igrokazi, filmovi i crtići, priče, kao i brojne slike, mozaici, freske i kipovi najčešće oblikuju naš unutarnji svijet u kojem naše predodžbe o Isusovu rođenju stvaraju u nama razumijevanje Božića i često se predodžba o idili Isusova rođenja nameće kao pogled u povijesni trenutak Isusova rođenja. To, razumije se, nije nužno loše, ali naše predodžbe ne moraju odgovarati povijesnim prilikama u kojima je Isus rođen i, naglasimo, mogu nam skrenuti pozornost s ključnih naglasaka božićne poruke. Ako, primjerice, pjesma kaže da je Isus rođen u ponoć, to ne znači da to nalazimo u evanđeljima. Ako božićna pjesma spominje vola i magarca, slamu, studen, to ne znači da to nalazimo u evanđeljima. Ako su Isusu za kolijevku poslužile jasle, ne znači da je slama bila u jaslama.
Ako su, na primjer, božićne pjesme opjevale negostoljubivost ljudi u Betlehemu, što uvelike i danas određuje naš pogled na Isusovo rođenje, to ne znači da o negostoljubivim Betlehemcima u predvečerje Isusova rođenja govore evanđelja i da za to imamo uporište u onodobnoj stvarnosti. Naše su božićne pjesme biseri opjevanog Božića, ali u njima je Isusovo rođenje opjevano kroz sveukupno značenje Isusova života za nas ljude. Ako božićni igrokazi, slike i crtići prikazuju Mariju u visokom stupnju trudnoće dok s Josipom kuca od vrata do vrata i traži smještaj u Betlehemu, to ne znači da o tome govore evanđelja. Svatko može pročitati Lukino i Matejevo evanđelje o Isusovu djetinjstvu na hrvatskom jeziku. Izvorni tekst je pisan na grčkom jeziku. Već je odatle jasno da nas ni jedan prijevod ne može bez poteškoća dovesti do izvornog značenja pojedinih riječi. Ni jedan prijevod ne može do kraja izreći ono što izvorni tekst kaže u svom užem i širem kontekstu. Svaka riječ ima svoj kontekst, a kontekst uvelike utječe na razumijevanje teksta kojeg čitamo.
Riječ “svratište” i novija rješenja
U Lukinu evanđelju nalazimo da za Mariju i Josipa nije bilo mjesta u svratištu. To se navodi kao pojašnjenje činjenice da je Marija Isusa rodila, povila i položila u jasle. Time nam Luka ne kaže što se ima misliti pod riječju “svratište”, odnosno u kojem točno prostoru i zašto za njih u njemu nije bilo mjesta. Riječ “svratište” u liturgijskim tekstovima dobivamo preko Jeronimova prijevoda grčkog teksta na latinski, tj. preko Vulgate. U našim starim lekcionarima (šćavetima) lat. riječ “diversorium” se prevodi riječju “gostionica”, a u 20. st. kao “svratište”. I jedno i drugo u našem jeziku stvara predodžbu da je riječ o nekoj vrsti zasebnog prenočišta, gostinjca ili konačišta, mjesta gdje su Marija i Josip mogli odsjesti izvjesno vrijeme.
U evanđelju Luka koristi grčku riječ “κατάλυμα” za prostor u kojem nije bilo mjesta za Mariju i Josipa. Tu riječ ne koristi u prispodobi o milosrdnom Samarijancu kad kaže da je Samarijanac polumrtva čovjeka odveo u gostinjac. Dio bibličara naglašava da nam arheološka istraživanja i uvažavanje kulturalnih prilika Isusova vremena, a nadasve kontekst u kojem tu riječ koristi Luka, pružaju bolje razumijevanje mjesta Isusova rođenja. Ako je “katalyma” riječ za gostinjski prostor u privatnim kućama, a ne zgrada za odsjedanje sa zajedničkom blagovaonicom i zajedničkom sobom, onda bi bilo moguće da se Isus rodio u jednoj od kuća u Betlehemu i da je položen u jasle u donjem prostoru kuće gdje su se držale životinje. Drugo, bibličari ističu da je teško moguće da Josip, dolazeći u grad svojih predaka, ne bi mogao naći smještaj u kući svoje rodbine. Kuće su na gornjem katu imale jednu zajedničku prostoriju i, današnjim rječnikom rečeno, gostinjsku sobu. Privatnost na koju smo mi danas navikli bila je u tim uvjetima nemoguća. Razumljivo je da nam je teško ući u razumijevanje tog i takvog svijeta. S tim u vezi neki tumači kažu da je najvjerojatnije Isus rođen u Josipovoj kući u Betlehemu.
Iz ovoga tumačenja neki bibličari zaključuju da je “gostinjska soba” zbog velikog broja ljudi koji su došli na popis u Betlehem bila zauzeta pa je za smještaj i rođenje bio moguć “dnevni boravak” te je Isus razumljivo položen u jasle, tj. u udubinu sa slamom za životinje. Sve bi to navodilo da je Isus rođen u običnoj betlehemskoj kući, a ne negdje izvan Betlehema, daleko od očiju drugih ljudi. Budući da Lukin tekst kaže da je Marija sina položila u jasle, a jer nema dvojbe da se radi o predmetu koji je služio za hranjenje životinja, prevladava shvaćanje da im je netko ponudio svoju štalu u kojoj je Marija rodila Isusa. Kad kažemo u štali, onda naše razumijevanje pretpostavlja zasebnu zgradu izdvojenu od kuća, što ne odgovara arheološkim nalazima. Kuće u malom Betlehemu Isusova vremena nisu bile nastambe poput kuća u našim selima. Životinje su se najčešće držale u donjem dijelu kuće, a na katu je redovito bila jedna prostorija. Dakako, ima još pokušaja tumačenja mjesta Isusova rođenja, no to je zasebna tema.
U špilji u Betlehemu
Predaju o Isusovu rođenju u špilji u Betlehemu nalazimo kod sv. Justina oko 150. godine. Dakle, veoma rano. Isto navodi Origen i Jeronim. Suvremena arheološka istraživanja potvrdila su izvornu mrežu špilja ispod bazilike Isusova rođenja u Betlehemu te potvrđuju da je taj prostor već od 2. st. čašćen kao mjesto Isusova rođenja. Valja naglasiti da je Justin rođen u Palestini i nedvojbeno je dobro poznavao predaju o Isusovu rođenju. Štoviše, semitska kultura je kultura sjećanja. Podatak je to koji nama malo govori, a izrazito je važan. Špilje u okolici Betlehema su redovito bile mjesto gdje su se sklanjali pastiri ili su služile kao skladišta ili kao nastambe. Drugo, kuće skromnih dimenzija su u Betlehemu često bile naslonjene na špilje u kojima su držane životinje. Arheološki nalazi ovoga tipa bi svakako odgovarali predaji o špilji kao mjestu Isusova rođenja te bi se na tragu predaje moglo reći da je Isus rođen u kući-špilji.
Kao što su nekada apokrifi skrenuli u maštovitu krajnost, moguće je znanstveno-kritičkim pristupom izgubiti se u drugoj krajnosti. Novozavjetno pripovijedanje o Isusovu djetinjstvu nema za cilj povratak u prošlost, kao da je riječ o sastavljanju filmskog scenarija, nego, polazeći od povijesnih uspomena, otvoriti vjerničko razumijevanje i prihvaćanje Isusa po kojem i u kojem je Bog s nama zauvijek Emanuel.
Odgovori