„Crkva odlazi zadnja, ostajemo uz narod na njihovim ognjištima“. Tako glasi naslov reportaže u novom broju Glasa Koncila od 7. studenoga. Navedeni naslov nam može poslužiti kao dobar primjer na kojem se vidi koliko smo daleko od eklezijalne svijesti Drugog vatikanskog koncila (1962.-1965.) u vezi shvaćanja Crkve. Nema dvojbe, jer to praksa posvuda pokazuje, kod nas je prisutan nesporazum oko onoga što se ima misliti pod Crkvom. Stvar je utoliko zanimljivija kad znamo da je riječ o katoličkom tjedniku koji nosi naslov Glas Koncila. Štoviše, pokrenut je kao bilten u prosincu 1962. god. kao Glas s Koncila, odnosno kao list u službi informiranja o koncilskim zbivanjima.
„Crkva odlazi zadnja“ jasno govori da se pod Crkvom isključivo misli na pastire, odnosno kler, zaređene službenike, a ne i na Kristove vjernike laike, odnosno „ostatak“ Božjega naroda. Dakle, nije Crkva jedno, a narod drugo. Dakako, ovdje pod pojmom narod ne mislim na etničku skupinu. Naslov – jer ovdje se ne bavim sadržajem reportaže – očito želi reći da župnik kao vlastiti pastir povjerene mu župe zadnji napušta župu, poput kapetana broda. Da, ali župnik ne utjelovljuje Crkvu kao da je župnik isto što i Crkva. Slična se jezična situacija dobro dade uočiti i u riječima jednog teološki obrazovanog političara: „A mi katolici nikada svoju Crkvu nećemo ostaviti na cjedilu. Mi katolici nikada nećemo svoju Crkvu pustiti …“. O ne! Nisu katolici jedno, Crkva drugo. Nije kler Crkva, a vjernički narod puki korisnik crkvenih usluga i njenog učenja. U eklezijalnom smislu se ne može misliti nekog katolika bez Crkve, jer je to teološka besmislica. S druge strane nam sve to pokazuje koliko će biti teško provoditi sinodalni proces obnove Crkve u žilavom klerikalnom mentalitetu koji Crkvu vidi i definira kao zbor zaređenih službenika, udrugu klerika, ma koliko podnaslov Glasa Koncila godinama ističe „Novo lice Crkve“. Jasno, riječ je prvenstveno o jezičnoj nedorečenosti koju ovdje navodim kao primjer koji nam može posvijestiti našu obvezu razvijanja i produbljivanja eklezijalne svijesti koju je Drugi vatikanski koncil zahtijevao i zahtjeva. Upravo onako kako je pokojni fra Špiro Marasović 1983. god. isticao kad je govorio da nam je potrebna „svijest na temelju koje svaki vjernik može reći: ‘Crkva – to sam ja!’ i da se kao takav osjeća odgovornim za Crkvu.“
Bilo bi lako da je riječ o pukim jezičnim prijeporima. Riječ je o riječima koje imaju svoje pokriće u mentalitetu koji se oslanja na praksu u kojoj se pod Crkvom isključivo misli na papu, biskupe, svećenike, redovnike i redovnice. Tako se i danas potvrđuje istinitom misao pokojnog dominikanca Marijana Jurčevića: “Koncil je izazvao oduševljenje ili uopće nije bio prihvaćen”.
Marko Medved
Don Ivica, hvala na kratkom i jasnom tekstu. Trebali bismo se zamisliti…