Prateći zbivanja posljednjih tjedana i dana glede zdravstvene situacije, razumljivo je da se sve više ljudi pita: Gdje ovo sve vodi? Ipak, pored priče o cjepivu, potvrdama, protestima i mučnoj situaciji, ono što posebno zabrinjava s jedne točke gledišta, tiče se različitih „umakanja“ Boga u cijelu priču.
S tim u vezi vrijedi istaknuti da se danas u opisivanju društvene situacije često naglašava da živimo u vremenu “post-istine”. Ako istina kao takva ne može nestati, može u društvu splasnuti strast za istinom, jačati mentalitet u kojem istina više nije na cijeni, jer se namjerno iskrivljuje pogled na stvarnost, manipulira s uvjerenjima i emocijama, a sve radi utjecaja na javno mnijenje i usmjeravanja ljudskih reakcija i želja.
Ako bi netko pomislio da je ovo put kojim se želi reći „ne“ ili „da“ cjepivu ili epidemiološkim mjerama, promašio je u zaključku. Smjer je potpuno drugačiji. Prateći dio internetskih komentara i sadržaja ne mogu se oteti dojmu koliko je kod nas isplivalo fundamentalističkih i fanatizmom označenih stavova, iskaza, promišljanja, reakcija, agresivnosti, potrebe za samopotvrđivanjem i omalovažavanjem, a sve s pozivanjem na Boga, Crkvu, istinu, itd.
Razloga je očito mnogo. I nema dvojbe da, barem kad je riječ o iskazima katolika i zaređenih službenika Crkve, posebno mlađih, sve ovo pokazuje u kolikoj se mjeri zakazalo i s kolikom i kakvom se krizom Crkve u Hrvatskoj susrećemo.
Sve na što su godinama upozoravali, primjerice, pokojni Željko Mardešić i fra Špiro Marasović, kao i brojni drugi, ali zaista brojni drugi, sada se najbolje pokazuje na djelu kroz digitalno „učiteljstvo“ koje nam svjedoči s koliko se suludih, teološki i etički nepismenih, plitkih i za ljudski um ponižavajućih pristupa možemo susresti, a sve pod krinkom kršćanstva. I očito je da nam neće biti bolje dok se ne probudimo iz folklornog i političkog katolicizma, pseudokarizmatskih mitova i tobožnjih pobožnosti koje zaglupljuju i „malene“ drže u paternalističkoj podložnosti nudeći im sektaško ozračje u kojem emotivni izljevi daju uvjerljivost i stabilnost njihovoj vjeri, ali i nekritičku podložnost ideji ili duhovnom vodstvu.
Bog na kojeg se pozivaju, barem kad je riječ o napisanome i izgovorenome, nije Bog Isusa Krista. Ni Crkva s kojim se rječito „peru“ nije Crkva koja u II. vatikanskom koncilu vidi siguran kompas. Posrijedi su karikature i falsifikati Boga i Crkve koji su uvelike doprinijeli kakvoj-takvoj pandemiji religijskog fanatizma. I ako se pitamo kako je moguće da su ljudi odgojeni u kršćanskoj sredini zarobljeni iskrivljenom slikom kršćanske vjere i Boga, onda nam je u tome ponuđen pravi predložak za ispit savjesti i razlog više da se pospemo pepelom.
Krist ne traži borce za istinu, nego svjedoke Istine. Za kršćansku vjeru Istina nije nešto, nego Netko. Put do Kristove istine ne vodi putem državnih zakona i Jerihonskih ophoda, nego je posljedica odnosa s Kristom iz kojeg se rađaju i hrane Evanđelju odani kršćani koji ne umišljaju da je sudbina svijeta u rukama svjetovnih neprijatelja, nego se pouzdavaju u Božje vodstvo koje gospodari tokom povijesti.
Odgovori