Odavno znamo da se Isusove riječi i kršćanski simboli mogu zloupotrebljavati za različite potrebe koje su suprotne Evanđelju. Povijest najbolje svjedoči o sablažnjivim ponašanjima u ime Boga i vjere. Arhivska vrela jasno svjedoče koliko se zločina počinilo s uvjerenjem da se po njima proslavlja Bog, da je ratna pobjeda dokaz Božjeg blagoslova. Na Boga su se mnogi pozivali kad su htjeli opravdati nasilje, osvajanja, ubijanja, mučenja, progone, krađu, nacionalističke ideologije, itd. Međutim, šokantnije je kad se to događa u našem vremenu u kojem smo gotovo povjerovali da na europskom tlu takva zbivanja pripadaju prošlosti. Zato je očito da kad netko čije je životno poslanje naviještati Isusovu riječ, živjeti evanđeoski put mirotvorstva, otvarati obzorje mira i pomirenja, suradnje i dijaloga, nadilaziti napast uzdizanja nacije na razinu idola, pa i pod cijenu vlastitog života, šutnjom ili riječju opravdava ratne pohode, osvajanja i ubijanja ili se nudi za ideološki servis, to nas šokira i ujedno otrježnjuje.
Posljednjih tjedana je kršćanski svijet zaprepašten i šutnjom i izjavama moskovskog patrijarha Kirila koji se kao poglavar Ruske pravoslavne crkve očito svrstao na stranu Putinove agresije na Ukrajinu. Zašto? Razlozi su očito duboki, slojeviti i iziskuju poznavanje mnogih čimbenika, ali nam nije potrebno stručno znanje da bismo odmah uočili da u njegovim riječima ne stanuje Evanđelje. Poglavar Ruske pravoslavne crkve nije osudio rusku agresiju na Ukrajinu, nego je govorio o metafizičkom značenju rata protiv zapadnih poroka. Čak ne spominje riječ rat. Očito smatra potrebnim da se Ukrajini oduzme državni suverenitet i da se nasilno pripoji Rusiji pa se smišljaju izopačena religijska opravdanja koja šokiraju civilizirani svijet i pokazuju koliko je štetno kad se evanđeosko kršćanstvo podredi dualističkom kršćanstvu kojem je najveća strast boriti se protiv zlog svijeta. Kirilove su riječi dovele do oštrih reakcija brojnih osoba iz pravoslavnog svijeta. Zaprepašteni su činjenicom da nije osudio rusku agresiju i što je očito pristao na etnofiletističko krivovjerje zvano „ruski svijet“. Time je sebi oduzeo mogućnost proročkog glasa i nositelja evanđeoske istine na tragu, primjerice, Zlatoustog i ostalih otaca koji u pravoslavlju imaju dolično i magnetsko mjesto.
Iz pravoslavnog svijeta se sa zgražanjem zastaje nad činjenicom da je ruski patrijarh poklonio Gospinu ikonu šefu ruske nacionalne garde, a on mu je uzvratio riječima: “Vjerujemo da će ova slika zaštititi rusku vojsku i donijeti brže našu pobjedu”. To što je Putin na stadionu Lužnjiki citirao Isusove riječi iz Ivanova evanđelja, može li se navesti jasniji primjer koji prokazuje kumovanje vjerske ideologije u ruskoj agresiji?
Nama ovo nije novost. S još gorim pristupom smo se susretali u vrijeme Domovinskog rata kad su pojedini episkopi Srpske pravoslavne crkve suludim nacionalističkim huškanjem širili velikosrpsku ideologiju, a do danas se to povijesno iščašenje nije javno, jasno i hrabro prokazalo kao izdaja Evanđelja. Dovoljno je podsjetiti da je patrijarh Pavle u pismu lordu Carringtonu, koje je objavljeno na naslovnoj strani Pravoslavlja od 1. studenog 1991. god., naveo dva jasno očitovana stava: “Srbi više ne mogu da žive zajedno sa Hrvatima” i “Delovi Hrvatske moraju biti pripojeni matici srpskog naroda, Republici Srbiji”. Tko želi i ima vremena, može s užitkom čitati knjigu „Srpska crkva u ratu i ratovi u njoj“ pa će mu mnoga pitanja o ratu u Ukrajini biti jasnija. Zanimljivo je da se do danas – koliko mi je poznato, a možda nisam dobro upućen – ni jedan episkop Srpske pravoslavne crkve nije javno oglasio o riječima moskovskog patrijarha Kirilu. Ako iz SPC-a dopiru glasovi da Stepinac nije dovoljno učinio, kako to da ne vide što Kiril danas čini! Bojim se da je „silenzio stampa“ beogradskog pravoslavnog teologa Vukašina Milićevića odgovor na sve što nas o spomenutoj šutnji može zanimati.
Odgovori