“Tvoja riječ nozi je mojoj svjetiljka i svjetlo mojoj stazi”

UZ 10. OBLJETNICU SMRTI KARDINALA MARTINIJA

Posljednjeg dana kolovoza navršit će se deset godina od smrti kardinala Carla Marije Martinija (1927. – 2012). Za nama ostaje desetljeće od njegove smrti, vrijeme u kojem su se njegove riječi često navodile i poput svjetiljke unosile u crkvene prilike. Stoga bi bilo premalo reći da je sjećanje na Martinija još uvijek živo, da ga još nismo zaboravili, ako je u našim učmalim hrvatskim prilikama uopće bio zanimljiv. U određenom smislu njegove su ga riječi učinile privlačnijim nakon smrti. Martini je očito i nadalje naš sugovornik. Njegove riječi nisu ni slijepe ni gluhe za naše današnje prilike. U njima je njegovo vrijeme imalo odjeka i predanog tumača pa ne čudi da iz njih progovara baština u kojoj je utkana koncilska obnova Crkve i istinska ljubav prema Svetom pismu kao paradigma pastirske skrbi na kojoj se mogu nadahnjivati današnji pastoralni koraci od najmanjih župnih inicijativa do općih crkvenih pothvata.   

„Da“ jasnom i hrabrom suočavanju sa stvarnošću

Ako teolozi češće naglašavaju i ističu aktualnost pojedinih Martinijevih riječi, još više nam se njihova aktualnost otkriva u suočavanju i rješavanju naše pastoralne svakodnevice s kojom se, ovisno o kontekstu, susreće svaki župnik i svaka mjesna Crkva. Nema dvojbe da Martini nigdje ne nudi gotove recepte. Bilo bi smiješno očekivati da jedan gorostas prevari samoga sebe povjerenjem u plitke pastoralne odgovore ili oslanjanjem na lažnu nadu u rješenja koja bi trebala doći sama od sebe. Čak i njegovi kratki tekstovi nisu retoričko hrvanje sa stvarnošću, nego izraz istinske zainteresiranosti za stvarnost u kojoj se, i to baš u njegovu stilu, Božja riječ ostvaruje kao svjetiljka i svjetlo na životnim stazama.

Prije dolaska u Milano njegovo je ime u katoličkom svijetu imalo težinu uglednog isusovca i bibličara kojeg se smatralo velikim stručnjakom za tekstualnu kritiku Novoga zavjeta. Kao milanski nadbiskup (1979. – 2002.) – a ove godine je dvadeset godina od njegova umirovljenja – postao je mnogo više: jedna od točaka prema kojoj su uprte oči cijele Crkve. Već je njegov svečani ulazak u Milano 10. veljače 1980. progovorio snažnom gestom koja je otkrila pastoralno usmjerenje njegova djelovanja. To što je do milanske katedrale stigao pješice, s Evanđeljem u ruci, danas možemo čitati kao proročku gestu koja govori o jedinom mogućem putu istinske obnove Crkve, smjeru istinskog pastorala koji se događa s ljudima i za ljude, ali ne bez Evanđelja koje dolazi po onima koji ga žive i navještaju u uvjetima u kojima žive konkretni ljudi. Nije potrebna velika bistrina da bismo s fotografija i snimki tog velebnog ulaska iščitali silnice drugačijeg vremena u koje je Martini ušao i u njemu više od dva desetljeća djelovao kao odgovoran pastir koji ljude i kršćanstvo uzima ozbiljno i potiče žudnju za istinskim životom.   

Da je Martini bio osjetljiv za svoje vrijeme, za suvremenost, da mu je riječ uvijek bila veliko ‘da’ jasnom i hrabrom suočavanju sa stvarnošću, najbolje svjedoče njegovi pastirski govori gradu Milanu koje je održavao uz godišnju proslavu Svetog Ambrozija. Osjetljivost za suvremenost, molitveni duh i misaona svježina, nisu mu dopustili da se njegove riječi svedu na unaprijed očekivan govor salonskog teologa ili crkvenog službenika koji bi govorio bez nutarnje strasti, zaštićen iza sigurnog oklopa crkvenog položaja. Govori gradu su postali nadahnuće i orijentir, pogled u osobnost koja je postala savjest grada. U godini prije umirovljenja, očito potaknut terorističkim napadom na tornjeve Svjetskog trgovačkog centra u New Yorku, održao je govor u bazilici svetog Ambrozija koji sadržajem nadilazi Milano i dalekosežno prokazuje sve što danas na političkoj i geostrateškoj sceni pratimo u kontekstu ruske agresije na Ukrajinu. S tim u vezi ovdje s pravom možemo ponoviti njegove riječi napisane u jednogodišnjem pastoralnom programu milanske nadbiskupije za 1987. godinu: „O sebi mogu reći ono što sam jednom napisao o kardinalu Ferrariu: ‘biskup kojega je odgojio njegov narod’. Koliko poticaja za osobni odgoj primam od tolikih ljudi, što mi ne dopušta da spavam na već utabanim stazama, nego neprekidno potiče moju lijenost! Ti, Gospodine, djeluješ po tom narodu i nastavljaš dobrohotno odgajati svojeg biskupa!“

Autentičan stav uvijek privlači

Dakle – a to nas ovdje jedino zanima – Martini je bio čovjek autentičnog stava, ali ne na način da bi njime druge gušio ili se prema njima ophodio kao s toljagom u obrani „kršćanluka“, nego se njegov stav najbolje čita u usmjerenju koje dobivamo iz njegovih usta kad o sebi kaže da „u sebi nosi određeni kritički duh glede svih stvari koje ispituje, glede svih događaja koji ga pogađaju i s kojima se suočava“. Moram priznati da je upravo to ono što se može i mora naći u pastoralnom djelovanju Crkvu, jer bez usmjerenja otvorenih očiju teško se može plodonosno vršiti bilo koja pastoralna služba.     

Pored pisanog i izgovorenog stvaralaštva Martinijevo se naslijeđe očitava u činjenici da je ostavio trag autentičnog pastira koji je ljudima, posebno mladima, bio izazov na autentično življenje u prilikama svoga vremena. Oni koji su ga izbliza pratili reći će da je njegova autentična osobnost bez maski i laži osvajala mlade, i to onda kad je postalo očito da je u europskim gradovima sve veći raskorak između Crkve i mladih. To i danas, kako svjedoče brojni primjeri, donosi plodove pa je njegov grob svojevrsna katedra nadahnuća i usmjerenja.

Martinijevo ime privuklo je veći interes javnosti nakon Biskupske sinode o Europi. U medijima su se na različite načine tumačile njegove riječi koje je 7. listopada 1999. god. uputio sinodskim ocima u Rimu kad je govorio o svoja tri ‘sna’, među kojima je posebnu pažnju privukao sadržaj trećeg sna, odnosno potreba da se Crkva suoči s nekoliko ključnih pitanja za koja je naveo da su odlučujuća za život Crkve i da im Crkva mora odgovorno pristupiti služeći se slobodom i poslušnošću Duhu Svetome unutar autoriteta biskupske kolegijalnosti imajući pred sobom zajedničko dobro Crkve i cijeloga čovječanstva. Nikakvo čudo da su ga zbog toga mnogi svrstali među progresivne glasove ili mu pridali status glasnogovornika liberalnog tabora. S druge strane, potpuno očekivano, njegovu riječ o ključnim pitanjima za život Crkve mnogi su doživjeli kao izdaju, jer ono što je ključno, čini se, ne smije biti predmet rasprave radi postizavanja očekivanih promjena. Martini je na Sinodi među ključna pitanja naveo dramatičan manjak zaređenih službenika, ulogu žena u Crkvi i društvu, katolički pogled na brak i spolnost, pokorničku praksu, odnos građanskih zakona i moralnog zakona, itd. Nije stoga čudno da se ponegdje u izvješćima o nastupima sinodskih otaca Martinijeve riječi uopće nije spominjalo ili im se nije pridavala veća važnost. Kako bilo da bilo, danas je očito da su silnice Martinijeva govora iz 1999. godine došle u središte interesa pape Franje i da je Martinijev stil očito pomogao buđenju svijesti o potrebi jačanja sinodalnosti u Crkvi.  

Pastoralna zbilja traži da se uozbiljimo

Drugi je put Martini došao u središte interesa opće i crkvene javnosti kad je talijanski list „Corriere della Sera“ dan nakon njegove smrti objavio njegov posljednji intervju, vođen 8. kolovoza 2012. Intervju, koji je doživljen kao duhovni testament, najviše je privukao pažnju zbog izričitog spominjanja dvjestogodišnjeg kašnjenja Crkve. Međutim, intervju se može ispravno tumačiti jedino u cjelovitosti teksta i u kontekstu Martinijeva života. Da su tada izgovorene riječ izrazito izazovne za službu i život svakog župnika, dovoljno je navesti njegove uvodne misli: „Crkva je umorna u zemljama blagostanja Europe i Amerike. Naša je kultura stara, crkve su velike, kuće prazne, organizacija se umnožava, naši su obredi i ruho raskošni. Međutim, izražava li sve to ono što mi danas jesmo? Služe li kulturna dobra, koja moramo njegovati, navještaju i ljudima? Ili nam uzimaju toliko naših snaga tako da smo nepokretni kad nas pritisne nedaća?“

Za nekoga je riječ o površnoj i pomodnoj tužaljci kakvih imamo posvuda. Smatram da je riječ o topografskoj karti našeg pastoralnog stanja pred kojim se svatko postavlja kao najbolje zna i umije, a najčešće stojimo u stavu bespomoćnog iščekivanja kao da će drugi umjesto nas riješiti ono što ne tiče naše kože. Ako se Martiniju može predbaciti prevelika samokritičnost, hvala mu na tome! Očito su nam potrebni pastiri oboružani nepotkupljivom hrabrošću u prepoznavanju i opisivanju stvarnoga stanja, a takva se smjelost rađa samo ondje gdje se živi istinsko i dinamično predanje otajstvu Crkve i gdje vjera pomaže u sazrijevanju hrabrosti bez koje je teško nositi bremena bilo koje crkvene službe. I Crkva u Hrvatskoj mora u novonastalim okolnostima rastuće sekularizacije usvojiti duh prodorne samokritičnosti, zaobići napast zakašnjelih uvida i odgovora, ne dati se omamiti trofejima koje je stekla u prošlosti i koji često imaju narkotički učinak na kratkovidno ophođenje prema budućnosti.

Ako smo prethodno rekli da Martini ne nudi recepte, ipak u posljednjem intervjuu nudi ljekovita sredstva, odnosni tri jaka lijeka. Prvi lijek je obraćenje, odnosno put priznavanja pogrešaka i put obraćenja. To je temeljno sredstvo protiv umornosti koja sputava Crkvu. Drugi je naglasak Martini stavio na samosvjesnom ophođenju s Božjom riječju kojoj je svrha doprijeti do ljudskog srca. Samosvjesno ophođenje s Božjom riječju “traži kao partnera srce koje sluša”. Susrećući se s Božjom riječju, i to u konkretnim povijesnim prilikama, vidljivo je da nas Božja riječ izaziva kako bi naš život postao odgovor na pitanja koja nam ona postavlja. Martini kaže: “Samo onaj tko tu riječ primi u svoje srce, može sudjelovati u novom buđenju Crkve i u osobnim pitanjima donositi dobre odluke?” Novo buđenje Crkve isto je što i poziv na proročko djelovanje u svijetu. Tko prijateljuje s Božjom riječju lako će uvidjeti da su nam ruke vezane čim se upustimo u spregu s bilo kojom moći koja slabi moć svjedočenja vjere i ljepotu Evanđelja. Ako se govori o pozivu na buđenje Crkve, tj. novom licu Crkve, onda je riječ o licu na kojem će biti vidljiva strastvena zaljubljenost u Evanđelje. Nije stoga čudno da se na Martinijevu grobu u milanskoj katedrali nalazi redak iz Psalma 119: “Tvoja riječ nozi je mojoj svjetiljka i svjetlo mojoj stazi”. Treći lijek Martini nalazi u sakramentima kao sredstvima ozdravljanja. Iz njegovih se riječi sluti da bi glede sakramenata trebalo doći do mentalne promjene koja počiva na pitanju: “Kako Crkva može pomoći snagom sakramenata ljudima čiji su odnosi u teškoćama ili nisu uspjeli?”

“Obratite se, odvratite se od kumira svojih!“ (Ez 14,6)

Martinijev život nam svjedoči da su nam potrebne djelotvorne vizije koje otvaraju putove i motiviraju hrabar vjernički odnos prema budućnosti. Njegov primjer naglašava da to neće ići ako se ne budemo obilnije hranili Božjom riječju, posebno molitveno-meditativnim čitanjem Svetoga pisma. Unutarnja sloboda, slušanje drugih i osluškivanje Božjeg govora sredstva su kojima je Martini izgrađivao kontemplativni stav i privlačio ljude da se dadu na put autentičnog življenja vjere. Drugo, Martini je izrazito cijenio tomističku metodu koja razlikuje spekulativno i praktično, rasuđivanje i primjenu. U duhu ignacijevske duhovnosti često je isticao da razboritost možemo očekivati samo ondje gdje je slušanje i savjetovanje, gdje se temeljito promišlja i teži primjeni razlučivanja.

Danas ne bismo smjeli zatvarati oči pred činjenicom da je veliki broj pastoralnih djelatnika prepušten osjećaju nemoći i ravnodušnosti, da mnogi svoje pastoralne aktivnosti smatraju promašajem, gubljenjem vremena i iluzijama, da se ponekad u Crkvi osjećaju kao ping-pong loptica u pastoralnoj utakmici koja je unaprijed zadana očekivanjima crkvene hijerarhije i župljana. Prepuštenost takvom stanju uništava polet i s vremenom izaziva ravnodušnost zbog osjećaja nemoći koji će sekularizacije povećavati. Apstraktne smjernice, ma od koga dolazile, neće pomoći u rješavaju takvih teškoća.

Uopće ne sumnjam da bi netko mogao reći da ni u jednoj riječi ovoga teksta ne vidi ništa što bi mu moglo pomoći u redovitoj župničkoj službi. Ipak smatram da ovaj površan i kratak prelet preko nekih silnica Martinijeva života može potaknuti barem malo više svijesti o važnosti Svetog pisma u predanijem vršenju župničke službe. Budući da se danas na selu i u gradu susrećemo s očitim i maskiranim povratkom idolopoklonstva, vjerničko hranjenje Svetim pismom može nam uvelike pomoći u raskrinkavanje opasnosti modernog idolopoklonstva pred kojim župnik ne može ostati ravnodušan ili mu površno pristupati. S malo pozornosti lako se uoči da živimo u društvu ubrzane proizvodnje novih idola. Neispunjen život i osjećaj praznine čovjeka tako omame da se olako prepusti krivotvorinama. Gdje god se okrenemo, nude se idoli koji nas čine ovisnima, podložnima daljnjim manipulacijama i nužno kontroliraju naše emotivno raspoloženja. Idoli novca, seksa i moći izazivaju iluziju sigurnosti, a ona kad-tad dovodi do osobnih i društvenih razvalina. Ta napast stalno vreba. Vjerničko držanje može se toj napasti oprijeti računajući na trajno obraćenje pameti i srca. I nije to jedino: izvanjska religioznost i fanatični tradicionalizam se također mogu živjeti kao moderno idolopoklonstvo. Bez svijesti o zamkama idolopoklonstva pozivati se na slobodu o kojoj je Martini govorio bila bi tek obična tlapnja.

Izvorno objavljeno u Vjesniku Đakovačko-osječke nadbiskupije 6/2022.

← Ponavljanje repertoara prošlosti

Krštenje u teatru neznanja →

Odgovori

Napomena: Objavljuju se samo imenom i prezimenom potpisani i obrazloženi komentari, pitanja i prilozi.

Autorski tekstovi urednika smiju se koristiti i prenositi bez ikakve dozvole, uz zamolbu da se navede izvor.

WEB DIZAJN I PODRŠKA: STJEPAN TAFRA.