Krštenje u teatru neznanja

Prošlih smo dana u brojnim medijima mogli pratiti žustar i mučan prijepor pokrenut pitanjem krštenja jednog djeteta na zahtjev dviju žena koje žive u istospolnom životnom partnerstvu i, kako je navedeno, jedna od njih je ujedno njegova majka. Tema se rasplamsala pitanjem smije li se tom djetetu uskratiti krštenje. Je li župnik postupio ispravno? Je li riječki nadbiskup koadjutor Mate Uzinić svojim priopćenjem krivotvorio nauk Crkve pa su ga bogobojazni čuvari katoličkog nauka s pravom počastili najpogrdnijim nazivima? Izvoditi zaključak da se iz Nadbiskupova priopćenje prešutno odobrava i priznaje istospolni „brak“, makar i na simboličkoj razini, krajnje je neutemeljeno i zlurado. Reći da je sadržaj spomenutog priopćenja ponizio i javno izvrgao ruglu dotičnog župnika, odraz je tipičnog klerikalizma koji, prožet infantilizmom i nezrelošću, svaku kritiku na račun klera doživljava kao ideološki napad.    

Kako bilo da bilo, čini se da nam spomenuti prijepor može poslužiti kao bogomdana prigoda za boljim razumijevanjem sakramenta krštenja, a to pak traži da se izdignemo iznad zaslijepljenosti i napetosti koju je proizvelo sporenja oko pitanja je pogriješio župnik ili nadbiskup. Bez rasvjetljavanja ovog slučaja u svijetlu teologije sakramenta krštenja i pravnih kriterija Katoličke Crkve, teško bismo mogli reći da nam je zaista stalo do ove teme i dušobrižničke prakse. To što takvo rasvjetljavanje traži misaoni napor i vrijeme, intelektualno poštenje i osnovno poznavanje sakramentalne teologije, drugo je pitanje. S druge strane, moralni status istospolnog partnerstva je zasebna tema kojoj se može pristupiti u svjetlu katoličkog moralnog nauka, ali to nije predmet ovog teksta. Tko bi unaprijed zaključio da se potonjim tekstom želi zanijekati katolički nauk o braku, taj je unaprijed spriječen razumjeti kamo ga vodi ovaj tekst. Površnost, banaliziranje i komercijaliziranje nisu misao vodilje ovoga teksta te odlučno odbijam pokušaj da se tema krštenja jednog djeteta zlorabi radi osporavanja katoličkog poimanja braka.    

Krštenje i odgoj u katoličkoj vjeri

Nije novost da katolici slabo poznaju crkveni nauk. Zato je razumljivo da ga često krivo i površno shvaćaju, tumače i drugima prenose. Bojim se da se upravo to pokazuje očitim u sporu oko spomenutog krštenja. U ovoj stvari treba krenuti od čvrstog temelja. Ako negdje takav temelj postoji, onda je to Zakonik kanonskog prava. Time ne želim reći da nam kanonsko pravo otvara uvijek nove perspektive, ali nam zasigurno nudi obvezujući temelj odakle moramo krenuti na putu do razumijevanja crkvenog pristupa onima koji traže krštenje djece. Zakonik kaže da su roditelji „dužni pobrinuti se da se djeca krste u prvim tjednima“. Pritom je, kako dalje navodi, potrebno razabrati ima li „osnovane nade da će [dijete] biti odgajano u katoličkoj vjeri“. Kad se razmotri što kanonski kriteriji kažu, onda je jasno da se nigdje izričito ne traži da odgoj u katoličkoj vjeri izravno pruže roditelji ili onaj tko ih zakonito zamjenjuje, nego se traži moralna sigurnosti, odnosno „opravdana nada“ da će dijete biti odgajano u vjeri. Drugo, kanonski kriteriji za dopušteno krštenje ne zahtijevaju da se roditelji ponašaju kao uzorni kršćani u svakodnevnom životu, nego se traži njihov pristanak, odnosno barem jednoga od roditelja ili pristanak onoga tko ih zakonito zamjenjuje. Uostalom, zar se biti kršćanin svodi na moralnu činjenicu?

Pristanak na krštenje je jedno, a osnovana nada u kršćanski odgoj je drugo. Tko god se poziva na crkvene norme, to ne može zaobići. Ne bi bilo čudno da ovo kanonsko određenje nekoga zbuni, razočara ili naljutiti. Nejasnoće su lako moguće ako se površno poznaje Red krštenja djece, posebno napomene koje prethode obredu krštenja djece. Bilo bi smiješno očekivati da s kanonskim normama i sadržajem Reda krštenja moraju biti upoznati „obični“ vjernici, ali se podrazumijeva da ih razumije redoviti djelitelj krštenja, nadasve župnik. Usto, treba imati na umu da kanonski kriteriji podrazumijevaju teološke kriterije na kojima se temelji opravdanje krštenja djece, a ne društveno-kulturalna kretanja i ideološka stremljenja. S tim u vezi je potrebno proučiti na čemu se temelje odredbe kanonskog prava o krštenju djece i, dakako, teološku literaturu koja se bavi ovom tematikom. Nažalost, kod nas se često govori i piše površno zbog neznanja i kao posljedica zanemarivanja teološkog obrazovanja. Zanemarivanje teološkog obrazovanja klera dovodi do zagušljive atmosfere u Crkvi pa nije čudno da se kod nas teologiju neozbiljno shvaća ili ju se smatra uzrokom slabljenja vjere u narodu. Zato mi se čini da nam ovdje, kao svjetlo u razumijevanju kanonskih kriterija, mogu pomoći riječi vrsnog teologa Josepha Ratzinger iz 1972. godine: „S obzirom na dogmatsko shvaćanje krštenja i na tradiciju Crkve valja reći da bi djecu roditelja koji to traže trebalo krstiti, pa i onda kad roditelji ne prakticiraju svoje vjere i kad se iz života roditelja logičkim zaključivanjem ne može dobiti nikakva garancija kršćanskog odgoja djece“.

Cilj krštenja djece nije spasenje roditelja, nego djeteta. Kad govorimo o spasenju, onda se nalazimo u teološkom području koje ima svoje zakonitosti. Dakako, bili bismo smiješni kad bismo rekli da krštenje djece isključuje odgovornost roditelja. Međutim, ne mogu se zanijekati situacije kada to nije moguće. Bolje poznavanje povijesti može nam u tome biti veoma korisno. Moguće je – a primjera ima obilno – kad se zbog životnih okolnosti ne može očekivati da odgoj u vjeri pruže roditelji ili onaj tko ih zamjenjuje. Štoviše, valjanost krštenja ne ovisi o vjeri roditelja, nego o nakani onoga tko podjeljuje krštenje, dok se puna učinkovitost krštenja ostvaruje kroz cjeloživotni proces suradnje osobne vjere krštenika i Božjeg milosnog dara.

Zašto je moguća odgoda krštenja?

Zbog dobra djeteta i naravi sakramenta krštenja – a sakramenti su sredstva spasenja! – razumljivo je da se krštenje može odgoditi dok se ne postigne osnovana nada u vjerski odgoj djeteta. Zabrana ne, odgoda da! Kongregacija za nauk vjere je 1980. godine u dokumentu „Pastoralis actio“, donoseći smjernice vezane uz krštenje novorođenčadi, donijela slijedeće: „Župnik će nastojati u otvorenom razgovoru, punom razumijevanja, pobuditi zanimanje roditelja za sakrament koji traže i pozvati ih na odgovornost koju na sebe preuzimaju. Crkva zapravo ne može udovoljiti želji onih roditelja koji ne daju nikakvo jamstvo da će dijete nakon krštenja primiti prikladan kršćanski odgoj što ga zahtijeva sakrament: ona mora imati utemeljenu nadu da će krštenje donijeti plodove. (…) Ako jamstva nisu jasna i čvrsta, bit će razborito odgoditi krštenje.”.

Razumljivo je da kad se nekomu odgodi krštenje, to neće biti lako prihvaćeno. Štoviše, može izazvati bolne konflikte i rane o kojima mogu svjedočiti župnici na terenu. Budući da živimo u ozračju individualističkog mentaliteta i popustljivog morala, odgoda će se redovito protumačiti kao zabrana. Jednako vrijedi i kad se radi o odgodi krštenja zbog krivih motiva kao što je u slučaju kad nekršteni roditelji traže krštenje svoga djeteta koje boluje od teže bolesti, a oni su uvjereni da će bolest nestati kad se dijete krsti.    

Kad bi krštenje bio inicijacijski čin na način kako se to shvaća u magijskim kultovima, onda se ni u kojem slučaju ne bi trebala tražiti osnovana nada da će dijete biti odgajano u katoličkoj vjeri. Dakle, onda ne bi bilo moguće govoriti o mogućnosti odgode krštenja. Kad Crkva ne bi nastojala da one koje je krstila odgojem u vjeri dovede do punog života vjere, onda bi to bila karikatura Crkve. Pored toga, očito je da Crkva tu svoju službu ostvaruje na različite načine, a povijesne prilike razumljivo dovode do toga da se u različitim okolnostima više naglašava jedan, a u drugima drugi vid krštenja. Ponekad je u povijesti prevladao jedan vid, a zanemario se drugi vid. U tome treba tražiti odgovor na pitanje zašto se ponegdje uskraćivalo krštenje djeteta onih roditelja koji su mogli a nisu sklopili kanonsku ženidbu. I nije to posljednjih desetljeća bio puki stav nekog strožeg župnika, nego praksa često utemeljena na odlukama donesenim na dekanatskim i biskupijskim razinama, ali i na neformalnom suglasju klera. Koliko su te odluke bile dogmatski utemeljene i pastoralno razborite, drugo je pitanje. Odraz blažeg pristupa nalazimo u Aktima 55. splitske sinode (br. 386.) iz 80-ih godina prošlog stoljeća: “Kad crkveno nevjenčani traže krštenje za dijete, ako nema zapreke za vjenčanje, valja prethodno tražiti crkveno vjenčanje, a u najgorem slučaju obećanje da će se vjenčati, i tek onda krstiti. U težim slučajevima treba se posavjetovati s Nadbiskupskim ordinarijatom.”

Zato se ovdje možemo pozabaviti slijedećim pitanjima: Ako roditelji odgađaju sklopiti kanonsku ženidbu ili ju uopće ne žele sklopiti, pa i onda kad nemaju zapreke, znači li to kako su time očitovali da ne žele omogućiti svome djetetu kršćanski odgoj? Ako roditelji žive u „stanju grijeha“, znači li to da ne žele omogućiti djeci odgoj u vjeri. Ako, primjerice, oni koji su u “stanju grijeha” nisu napustili vjeru ni pripadnost Crkvi, znači li to da ne žele biti vjernici i da nisu ozbiljno raspoloženi da im se dijete odgaja u kršćanskoj vjeri?

***

Život je, znamo, nepredvidiv, dinamičan i često surov. Nema dvojbe da se župnici mogu osjećati mučno i izigrano u brojnim pastoralnim situacijama. Možemo se osjećati kao „pastoralne marionete“ kad se nađemo stiješnjeni između zahtjeva sakramentalne teologije krštenja i krivih motiva s kojima roditelji traže krštenje svoje djece, onda kad se kristalno jasno vidi da su motiv krštenja krstitke, kulturalna očekivanja, obiteljski, nacionalni ili praznovjerni motivi. Bili bismo naivni ili slijepi kad bismo rekli da toga nema, da u ime Božje ljubavi smijemo zatvoriti oči pred mučnim i često odbojnim iskustvima pastoralne prakse. Ipak, ne zaboravimo: povijest Crkve nas uči da je Boga često više ondje gdje se misli da ga nema i da, kako je davno Yves Ivonides kazao: “Kad Crkvu nisu raskomadali njezini sluge, neće je ni protivnici”.

← “Tvoja riječ nozi je mojoj svjetiljka i svjetlo mojoj stazi”

Odgovori

Napomena: Objavljuju se samo imenom i prezimenom potpisani i obrazloženi komentari, pitanja i prilozi.

Autorski tekstovi urednika smiju se koristiti i prenositi bez ikakve dozvole, uz zamolbu da se navede izvor.

WEB DIZAJN I PODRŠKA: STJEPAN TAFRA.