Svima nam je poznato da se već godinama obiteljski ručak, koji je sastavnim dijelom tradicijske proslave prve pričesti, preselio u restorane. Nema potrebe navoditi zašto je do toga došlo i što se time htjelo olakšati. Zasigurno se time uvelike potvrđuju promjene kroz koje prolazi naše društvo u cjelini. Međutim, za sada možemo biti zadovoljni jer se kod nas uglavnom sve odvija u granicama normale, dok se, primjerice, u nekim dijelovima Italije i u Španjolskoj slavlje prve pričesti sve više pretvara u zabavni spektakl u čijem se središtu nalazi dijete kao kućno božanstvo. Štoviše, ukrašavanje restorana i zabavni sadržaji koji prate okupljanje izvan crkve i ručak sve više nalikuju vjenčanju i zabavnim programima. Uostalom, nedavne statistike govore da se posljednjih godina u Italiji odvija strmoglavi pad vjerskog života, a Španjolska u tome nimalo ne zaostaje. S druge strane, dio španjolskih biskupa je o ovome progovorio, ali se time ništa ne mijenja. Jedna studija navodi da su, primjerice, 2014. godine obitelji u Španjolskoj potrošile oko 600 milijuna eura za prvopričesnička slavlja. Novonastalo stanje prate i primjeri sudskih sporova kad se rastavljeni roditelji uopće ne mogu dogovoriti oko slavlja prve pričesti svoje djece!
Kad je 2016. god. Italijom kružila snimka s proslave prve pričesti u jednom restoranu u Altamuri na kojoj su nastupile dvije brazilske plesačice, slila se rijeka komentara. Plesni nastup je više nalikovao momačkoj večeri ili diskoteci. Time je bilo jasno da se ne razumije što se slavi i koje je značenje sakramenta. Ples u ritmu sambe samo je potvrdio da se prva pričest doživljava kao proslava djeteta na način koji nalikuje dječjem balu. Netko je u komentarima istaknuo da se radi o jasnom pokazatelju neuspjeha svijeta odraslih koji svoja nezrela očekivanja projiciraju na djecu. U tom se slučaju može govoriti o čistom pomračenju vjere koja je ustuknula pred diktatom potrošnje koja i roditelje pretvara žrtve tržišta.
Sličnih primjera ima mnogo, a ovdje možemo navesti slučaj iz istoga grada kad je prvopričesnica dovezena do crkve u bijeloj kočiji kao u bajci o Pepeljugi. Sličnih primjera se može vidjeti i na talijanskim i na španjolskim portalima i brošurama gdje sve vrvi od reklamnih slika i ponuda za prvopričesnička slavlja iz kojih se jasno vidi da je prva pričest pretvorena u društvenu normu i produžetak potrošačkog društva. Zar bi nas onda trebalo čuditi da je prva pričest često postala i posljednja pričest? Zapravo se radi o desakralizaciji sakramenata, zamjeni teza, utapanju u potrošački mehanizam u kojem raskošne proslave s tematskim sadržajem više odgovaraju duhu trgovačkih centara nego duhu sakramenata. Kad je tomu tako, nije čudno da ima glasova koji ističu da je svibanj postao „mjesec svetogrđa“ ili festivala taštine. Jedan je španjolski isusovac 2011. god., nadahnut Prvom poslanicom Korinćanima, napisao tekst u kojem povezuje Pavlov odgovor kršćanima u Korintu glede nereda u slavljenju euharistije kao nadahnuće za prokazivanje utapanja prvih pričesti u potrošačku kulturu: „Kad se dakle tako sastajete na prvu pričest, to više nije blagovanje Gospodnje večere. (…) Zar nemate drugih dana u godini za te gluposti? Ili Crkvu Božju prezirete i postiđujete one koji nemaju?“ (usp. 1 Kor 11, 17-34).
Zaboravlja se da je u središtu sakramenta Bog i njegov dar, a ne čovjek. Tako se od Boga kao dara prešlo na dar kojeg treba dati slavljeniku. Što je dar skuplji i upadljiviji, zabava će biti nezaboravnija, a time i obitelj sa svojim ekonomskim mogućnostima i društvenim statusom. U Italiji nisu rijetke obitelji koje se zadužuju da bi mogli pokriti troškove prvopričesničkog slavlja. Jedan je komentar bio oštriji kad je naveo da je riječ o ludilu rasipništva u kojem se prostituira i sakrament i dijete pa odrasli pedagoškim propustima stvaraju uvjete koji omogućavaju da ih djeca sutra ne cijene jer ih nisu odgojili da u središte života stave Boga. Zato bi se moglo reći da su djeca zaista siročad kad nemaju roditelje koji mogu rasuđivati što je zaista potrebno njihovoj djeci. O toj se djeci s pravom može govoriti kao o siročadi koja odrastaju uz odrasle koji im ne mogu pomoći da se ispravno usmjere u životu. Sve je ovo, barem kad je riječ o našim jadranskim susjedima, jasnim britko secirao psihijatar Paolo Crepet: “Prva pričest postala je manifestacija narcisoidnosti roditelja. Dijete se pretvara u lutku koju treba pokazati, u objekt koji služi za potvrdu društvenog statusa obitelji. Time se djetetu šalje opasna poruka: ‘Vrijediš onoliko koliko košta tvoja zabava’.”
Zato je očito da će biti sve teže naći zdravu ravnotežu između smisla sakramenta i slavljenja prve pričesti u obiteljskom krugu. Hoćemo li i mi podleći napastima potrošačkog zloduha, to ćemo tek vidjeti!
Comments are closed.