Vjerojatno nema kršćanina koji nije čuo za sv. Pavla. Taj orijaš vjere svojim je život utkan u prve korake mlade Crkve. Rođenjem u Tarzu imao je prilike upijati dinamiku života židovske dijaspore koja je bila pod utjecajem helenističke kulture. Odgojen u farizejskom duhu, i to kao gorljivi Židov, stekao je istančani sluh u školi poznatog Gamalijela.

Pred vratima Damaska, vođen željom za zatiranjem kršćana, bit će zauvijek razoružan u susretu s Uskrslim. Tri velebna misijska putovanja, kao i poslanice Crkvama po Sredozemlju, obilježili su za sva vremena njegov upliv na rano kršćanstvo i do danas određuju put Kristovih vjernika.

Očito je da tko želi nešto suvislo reći o kršćanstvu i Crkvi, taj ne može zaobići Pavla. Valja nam to istaknuti danas, jer upravo kod Pavla prepoznajemo nešto od žuđenih vrlina za koje bismo htjeli da su prisutnije i kod nas kršćana. Zato valja biti svjestan da je Pavao izrastao iz vlastitih napora, oslonjen na osobno iskustvo vjere, snažen Bogom kroz kušnje vjere, spreman pred svakoga iznijeti svoj život. Time je Pavao za sva vremena postao uzor Crkvi koja je i danas pozvana hrabrim držanjem koračati kroz nedaće i ukazivati na zamke suvremenih i bezimenih bogova koje ljudi štuju. Bez uvijanja priznaje da je progonio kršćane. Ne opravdava se nekom ideologijom, trenutkom, već – jer zna komu je povjerovao – stvari naziva pravim imenom. Gušen od sviju, ostao je čvrst na trkalištu vjere. Za njega ni jedan autoritet, pa ni Petrov ni Jakovljev, nije bio izlikom da se pretvori u čovjeka koji bi se opravdavao vremenom, koji bi povlađivao velikima te u njihovoj sjeni rastao i ubirao mrvice slave. Bio je doista oslonjen na Krista, a ne na trenutačne veličine i diplomatske kompromise.

Hrvatsko društvo, i to u svim svojim dionicama, već odavno pokazuje znakove krize. No, prema krizama se čovjek može postaviti kao prema izazovima koji pretresaju naše sigurnosti i bistre nam pogled prema budućnosti. Kad se osvrnemo na Pavla, kao i na brojne orijaše vjere iz nedavne prošlosti, onda se nameće pitanje o kakvoći vjere kršćana u hrvatskom društvu. Kao da nismo sposobni prepoznati kojim se vrlinama valja povjeriti? Mnogo toga postaje zapušteno, a uzroci se kriju u zapuštenoj duši koja se hrani onim što nije namijenjeno njezinu rastu.

Što to može čovjeka nagnati da se ne utopi u mnoštvo, da ne podlegle Neronovu izumu dvorskih laskavaca, da ostane svoj unatoč urlicima većine koja se poziva na argument broja, a ne na argument istine? Odgovor nudi Pavlova strast za Crkvu. Usporedbe radi, ali i ne samo radi toga, možemo se vezati uz još jedna lik. Kad je španjolski književnik Miguel de Unamuno, inače Bask, održao rektorski govor na početku akademske godine 1936. u Salamanci, krenuo je odlučno protiv uzavrelog mnoštva. Kad mu je netko od fašističkih pristaša doviknuo: „Dolje inteligencija!“, Unamuno je nastavio: „Ovo je hram inteligencije i ja sam ovdje vrhovni svećenik. Vi profanirate ovaj sveti prostor. Pobijedit ćete, jer posjedujete brutalnu silu. Ali nećete me uvjeriti. Jer da biste me uvjerili, trebate nešto što vam nedostaje: razlog i pravo na borbu. Čini mi se beskorisnim tražiti od vas da mislite na Španjolsku.“ Slijedio je, razumljivo, kućni pritvor i uskoro smrt.

Imati kičmu – očito je ono najviše što se u kriznim vremenima može imati kao lijek. Zato zvijezde iz prošlosti mogu obasjavati našu budućnost. Vrijedi se ovoga prisjetiti uz sve veći porast trivijalnih likova koje se nameću mladima kao životni uzor. Upravo nas to potiče da Pavla ne možemo prepustiti zaboravu. To bi za nas kršćane nedvojbeno vodilo zaboravu Krista, a time bismo utonuli u pomračenje vjere. Dakle, imati kičmu ne pripada prošlosti.