U svetištu Gospine crkve-tvrđave u Vrboskoj nalazi se grob Vrbovljanina i pitovskog župnika Petra Fabrija iz 1637. g. Biti doživljajno vezan uz taj prostor nemoguće je bez poznavanja gornjeg natpisa na spomenutom grobu: NE DIFFERAS AMICE / HODIE MIHI CRAS / TIBI (Nisi drugačiji od mene, prijatelju: danas meni, sutra tebi). Taj natpis, iako dio jednog ambijenta, nedvojbeno pristaje svakom grobu, no smrt kao svojevrsni nadzornik nad životom nije više toliko prisutna ni na grobnim spomenicima. Iako se i danas na njima nađu uobičajeni natpisi i novozavjetni citati, rijetko se ispisuju riječi koje pokazuju kršćansku svijest o izazovu smrti u životu smrtnika, a ponajmanje ne one koje bi vršile duhovnu prisilu nad životom. I tu već slutimo da to baca svjetlo na današnji način života.
Jedno od obilježja suvremenog načina života, a time mislim na današnji mentalitet, zaborav je smrti. U prošlom stoljeću – vremenu koje je iznjedrilo najbrutalnija stradavanja – rođen je zaborav smrti, ali i povlačenje interesa za smrt iz korita religijskih tema. No, ako smo zaboravili smrt, ona nije zaboravila nas. Kroz smrt svojih najbližih, prijatelja i poznanika, smrt nam se nužno nameće. Spomenuto 20. st. ujedno je svjedok povlačenja kršćanstvu svojstvenog interesa za ars moriendi, odnosno za što bolju duhovnu pripravu na sretnu smrt.

Uz to, već je odavno u zapadnjačkim društvima smrt toliko potisnuta tema pa bi se, kao i za Boga, vezujući se uz Prceline riječi, moglo reći: zaboravili smo da smo zaboravili smrt. Ono što suvremeni čovjek na prostorima starog kršćanskog korpusa očekuje od Boga ni u kojem slučaju više nije da ga izbavi od smrti vječne, da mu ne da prijeći u mjesto muka, gdje će biti plač i škrgut zuba. Ako bi se nekomu učinilo da govor o smrti želi unijeti pomutnju u životnu radost današnjih ljudi, onda nije razumio da kršćanski govor o smrti u svijetlu Isusova uskrsnuća ima za cilj rasvijetliti uspjelo življenje nas smrtnika.

Lifting – život oslobođen smrti

Lijepo izgledaš! Tu svima poznatu ocjenu s lakoćom upućujemo starijima i bolesnima, a ponekad nam se oklizne kao izlika u nedostatku drugih riječi ili kao laskava laž. Zanimljivo je kako nas govor otkriva. Ljepota je kriterij dobroga života i, barem za neke, znak da još nije kraj, da smo, barem za sada, umakli smrti. Krenemo li dalje, slijedeći naš govor, vidimo da kad se u današnjem mentalitetu govori o dobroj smrti, onda se pod dobrom smrti misli na naglu smrt, i to nadasve starije osobe. Zašto? Pa njoj ne prethodi patnja koja bi stresno i opterećujuće djelovala na zdrave, a posebno na ukućane kojima bolesnik remeti dnevni ritam.

Zapravo, stigli smo u društvo koje se oslanja na antidepresive. To su sve one pojave, stvari i stanja koja smo prihvatili kao bijeg od problema, a oni nas još više zatvaraju u sebe i podupiru mentalitet nestrpljenja. Neupitno je da se sve to promeće u neosjetljivost na patnju drugoga. Tu gdje se razvija neosjetljivost za patnju drugoga, tu se razvija i odbacivanje života s njegovim naravnim zakonitostima. Prividi i pličine time postaju nužnost, a one su zapravo programirane tržištem. Primjerice, zar nije rijetkost naći naborano lice među televizijskim reporterima ili među konobarima?

Srednjovjekovni se čovjek bojao čistilišnih i paklenih muka. Slike čistilišta i pakla, kao i raznovrsne propovjedničke slike vezane uz posljednje stvari, dobro su se uklapale u ozračje u kojem je mali broj ljudi mogao živjeti udobnim životom i u kojem se živjelo s jasnim hijerarhijskim poretkom. Za naše je pretke sretna smrt značila umrijeti pomiren s Bogom i ljudima, odnosno bez smrtnoga grijeha i osnažen sakramentima vjere. Danas je jedino ostao strah od patnje, a kršćansko ozračje u sutonu života prava je rijetkost.
Pravo na informaciju o stvarnom stanju bolesnika zamijenilo je negdašnju strast za vjerskim istinama o posljednjim stvarima. Brigu oko sretne smrti zamijenila je briga za starost, jer se na vrijeme valja pobrinuti za stare dane. U visokorazvijenim zemljama već odavno je nastupilo da stari oslobađaju “parkirno mjesto” mladima i čiste scenografiju života od zadaha starosti i bolesti. I tako bismo mogli nabrajati do u beskraj gdje su se sve dogodila pomicanja naglasaka. Sociolozi govore da su tri lika obilježila autoritete u umiranju. U tradicionalnom društvu to je bio svećenik kao predstavnik onostranoga, u modernom društvu je to liječnik, a u postmodernom je to moj osobni izbor kao jedini autoritet na koji se oslanjam. Sve nam to govori da smo se oprostili od tradicionalnog tipa društva od kojeg su još samo ostali poneki ulomci, ma koliko i nadalje imali preživjele običaje iz prošlosti. Nije stoga nevažno primijetiti da se upravo danas traži grobno mjesto više, odnosno da se posvuda proširuju groblja. O ovome bi se dalo misliti.

Diktatura sreće

Kad smo temu smrti odmjerili s kršćanskim pogledom na smrt, valja nam vidjeti što se događa s poimanjem kršćanskog pojma spasenja. Ono se danas razumijeva kao puko zdravlje, a budući da pod sretnim životom suvremeni čovjek misli na uspješan, mlad i poželjan život, razumljivo je da se priprava na smrt promatra kao unošenje nemira u život koji se trsi oko sreće. Posljednjih se desetljeća i kod nas oblikuje mentalitet – a time mislim na stanje svijesti i način života modernog čovjeka – da je samo sretan život dostojan življenja. No, što je u tom mentalitetu sadržaj sretnog života? Sretan je onaj čovjek koji je uspješan, mlad, zdrav, lijep, poželjan, okružen licima koja mu pridaju pozornost te, dakako, ima dovoljno novca za kupnju interesa svojih želja. Riječ je nedvojbeno o diktaturi sreće koja je ideologizirala sreću podilazeći ljudskim potrebama i istodobno oblikujući odgovarajuće želje u ljudima.

Diktatura sreće zatvara vrata neuspjehu, patnji, bolesti, trpljenju, starosti, umiranju i žrtvi, a time postaje put u bezumlje. Dakako, mediji su u tomu odigrali veliku ulogu, jer se posvuda predstavlja tip sretnog čovjeka s izrazito plitkim pitanjima, a dubokim džepovima. Trivijalne stvari iz života drugih ljudi postaju sve zanimljivije. Tomu odgovara još jedan naglasak, a to je emotivizam. Njegova deviza glasi: Smislen je samo onaj život u kojem uvijek i sada mogu zadovoljiti svoje emotivne potrebe. To se nadasve vidi u neutaživoj gladi za sve više zabave, mladosti, ljepote, novca, pozornosti i glamura. U tom se ozračju odgajaju djeca od najranijih dana pa bi se, kako se čini, i škola trebala prilagoditi tom iracionalnom zahtjevu. On se nadasve nameće kroz demagogiju o motivaciji koja bi trebala “pojesti” školski sat, što postaje izlikom zatvaranju očiju pred sve očitijim manjkom temeljnih motivacija s kojima se dolazi na sat. No, ovo tek otvara jedno drugo kritično pitanje vezano uz ideologizaciju sreće.

Netko s pravom može reći da u svemu navedenom nema nečeg novog. Da, ali je vezano uz jedan novi odnos prema religiji. Naime, sve rečeno ima svoj odraz na ono što ljudi očekuju od religije. Namjerno kažem od religije, a ne od Boga. No, to bi trebalo sustavnije izložiti, pa ću ovdje dati samo neke naznake. Budući da je zdravlje temeljni preduvjet, onda je preduvjet i sretnog života. A, kako sam kazao, sretan život je krajnji cilj življenja, time se sve više oblikuje kult zdravlja sa svojim posljedicama na religijske sadržaje. Zdravlje je nedvojbeno zauzelo ono mjesto koje je u spletu kršćanskih interesa pripadalo svetosti. Zato je danas gotovo nemoguće govoriti o svetosti ukoliko se zdrav život smatra preduvjetom smislenog života. Da je zdravlje suvremenom čovjeku najvažnije, nužno se odražava i na poimanje vjere. Bog i vjera, barem kad je riječ o kršćanstvu, postali su važni samo ukoliko mogu pomoći da se dođe do zdravlja i da nas Bog očuva od bolesti. I religijske ponude, dakako, ne kasne za tim. Upravo bujaju religijske ponude u kojima se i Krista predstavlja kao izvor tjelesnog zdravlja, posebno u različitim ezoterijskim duhovnostima koje prvenstveno imaju za cilj ozdravljenje.

Ovdje, istina, trebamo biti oprezni, jer je i Krist liječio bolesne te Evanđelje otvoreno govori da se oko njega okupljahu mnogi i mnoge im bolesti. Srećom, Isusova iscjeliteljska djela dio su cjeline navještaja Božjega kraljevstva u kojem je očito da je Bog liječnik koji ne ozdravlja neki bolesni organ, već dotiče srce zatvoreno potrebama drugoga i Bogu koji nam se daruje da bismo postali darom za druge. Riječi dominikanca Brantschena pogađaju problem: Kad zlorabimo svoju slobodu, to jest, kad kušamo posve zasititi svoju neograničenu glad u ovome ograničenom svijetu, onda nužno moramo obožavati ovaj svijet. Onda tražimo u moći i imanju ili uživanju svoju posljednju sreću – na račun drugih. (…) Ta zloporaba slobode, taj pohotan lov za krivom srećom na krivu mjestu stvaraju nužno sve jače strukture i institucije koje razvijaju vlastitu zakonitost i djeluju neovisno o volji pojedinca. Tako zlo danas često dobiva bezimeno lice.

A oporuka!?

Dakle, nasuprot umijeću umiranja stoji umijeće pomlađivanja koje se hrani lažima o sretnom životu. Da je tomu tako vidljivo je po rastućoj amerikanizaciji sprovoda koja ide za time da se gubitak voljene osobe prekrije, a sve treba izgledati kao da se ništa nije dogodilo. Kad se vratimo u prošlost naći ćemo obilje literature koja pomaže u pripravi za dobru smrt. U tim tekstovima nema prikrivanja. Valjalo se suočiti s istinom. Tako se u 15. poglavlju molitvenika Pobožnost molitvena (Kanižlićeva molitvenica) iz 1893. g. nalazi Pobožnost za srećnu smrt. U obilnom tekstu ima različitih molitava i naputaka. Sve to iz današnjih duhovnih strujanja izgleda kao dio nerazumljive priče koja nema poveznice s interesima današnjih ljudi. Uz to, danas se i ne misli da je oporuka imala u prošlosti religijski kontekst. Nije to bilo puko formalno-pravno sređivanje imovine, već nužan dio pripreme za dobru smrt, jer oporuka je prije svega sredstvo sređivanja računa sa svijetom i s Bogom. Umrijeti bez oporuke značilo je ne samo da će nasljednici imati neprilike, već prije svega to da pokojnik ili pokojnica nisu bili vrli kršćani i građani i da se nisu dobro pripravili za ‘veliki prijelaz’. Nenadana smrt, bez oporuke, ispovijedi i svjedoka smatrala se sramotnom i nečasnom. (Z. Janeković-Römer). Zato je zanimljivo zaustaviti se na naputcima o oporuci u spomenutom molitveniku: Testamenat iliti oporuka to jest posljednja volja ima biti svakoga kršćanina, da dušu predade u ruke Božje, da tijelo zemlji ostavi, a dobra i imanstva, ako ima koja, da naredi i razdijeli s razlogom, po duši i pravdi, spomenuvši se takogjer milosrgja i ljubavi kršćanske. Bolesnik će s razlogom učiniti testamenat, ako sve očito i razgovijetno naredi, da se ne budu poslije pravdala djeca megju sobom ili s drugima; (…) Učinit će testament po duši i pravdi, ako svakomu ostavi po zakonu i običaju, ne gledajući na to, da mu je tko miliji i draži, ili da mu se zamjerio; spominjući se riječi Hristovih: Dobro činite onima, koji su na vas mrzili; (…) Da pak testamenat iliti ova posljednja odredba bude duši korisna, valja da se učini u stanju milosti Božje, to jest kada se bolesnik nalazi bez smrtnoga grijeha.

Nedvojbeno je da kršćanima priliči svjesno suočavanje s vlastitom smrću koja će uslijediti na pragu prijelaza u Očev dom. Zato je umijeće življenja s vlastitom smrtnošću jedan od načina kako se može umaći ideologizaciji sreće koja dugoročno ostavlja pustoš u ljudskoj nutrini i, jer smo umreženi, ostavlja posljedice individualizma na društvenu klimu. Teško bi bilo danas očekivati da se oporuka poima kao dio priprave za dobru smrt, ali je sigurno da raspodjela imovine za kršćane nije beznačajna i da vjera u konačni susret s Očevim licem nužno izoštrava pogled vjere za svakodnevicu u kojoj smo pozvani zauzimati se za pravdu i mir. Živjeti s računicom: Neka se poslije mene misle kako znaju i umiju – znak je manjka odgovornosti prema životu. Oporuka se nekoć pisala na način da se iz njezina sadržaja vidjelo da čovjek želi najprije zbrinuti dušu, a ona imovinu. A danas?

I na kraju zaključujem ovaj mali pogled riječima Leonarda Boffa o smrti: Skidamo sve sa sebe, čak i same sebe u posljednjem trenutku života (smrt), jer nismo napravljeni niti za ovaj svijet niti za same sebe, nego za Veliko Drugo koji mora ispuniti naš život: Bog. On nam sve uzima u životu da nas sačuva još više za sebe; moguće je da uzme i sigurnost da je sve vrijedilo.

Tekst je objavljen u: Kruvenica, br. 34, god. IX, listopad 2015, Hvar