Već se desetljećima Hrvati prisjećaju riječi Stjepana Radića: “Gospodo! Još nije prekasno. Ne srljajte kao guske u maglu”. Bio je to dio govora protiv sulude nade da će dinastija Karađorđevića biti najbolje rješenje nakon propasti Austro-Ugarske. Svjesni povijesnih pretenzija susjednih naroda i ugroza koje nam prijete od hrvatskog kolonijalnog mentaliteta i omalovažavanja vlastitih kvaliteta, mnogi sa zebnjom navode Radićeve riječi koje je izgovorio u govoru na sudbonosnoj noćnoj sjednici Narodnog vijeća 24. studenoga 1918. godine u Saboru. Da su Hrvati uvijek polagali nade u okolne narode, očekujući od njih „med i mlijeko“, pokazuju brojni životopisi hrvatskih intelektualaca 19. i 20. st. Tom se nizu pribraja i naš otočanin, književnik dr. Ante Tresić Pavičić (Vrbanj, 1867. – Split, 1949.). Ovaj izvorno strastveni starčevićanac, sve je nade polagao u ujedinjavanje južnih Slavena. Zašto? U onodobnim je povijesnim okolnostima bilo razumljivo u naprednijem „bratu“, to jest u Srbiji gledati svojevrsni Piemont, smatrajući da će se na taj način učvrstiti hrvatska samostalnost. Kao da mu nije bilo poznato povijesno iskustvo odnosa velikih sila prema malima, da nema velikih bez malih, da nema bogatih bez siromašnih, da se malima daju mrvice kako bi očuvali ravnotežu pretilosti imperijalnih sila. No, još je pogubnije ne vidjeti da veliki – manipulirajući potrebama malih, što se najbolje vidi u svijetu medija – upravljaju vidom i željama malih.

Nabrojimo samo neke nama bliže otočke rane: 1409. godine Ladislav Napuljski, nakon cjenkanja, prodaje Dalmaciju Mlečanima za sto tisuća dukata, stoljetno krvarenje i osiromašenje Hvara u službi mletačkih interesa, nevjerojatna lepeza zloporaba i koristoljublja mletačkih knezova u Hvaru, do danas nezaliječene posljedice „vinske klauzule“ koja je pospješila iseljavanje otočana (neka se ne zaboravi da je ukinuta tek kad su se obnovili vinogradi u Austriji!), neočekivana talijanska okupacija od studenoga 1918. pa do travnja 1921. itd. Od sanjane jugoslavenske ideje, kako znamo, nije ostalo mnogo u jugoslavenskoj zbilji. Mnoge je Hrvate 1918. uspavao pjev o jugoslavenskom raju pa su se probudili u surovoj stvarnosti srpske hegemonije.

Ako je točno da 2012. Hrvatska „drugog puta nema“, onda postoji put i prema tomu da tog i takvog „puta nema“. Možda zvuči nerazumljivo, ali možda je još nerazumljivije to da se među nama udomio mentalitet koji smatra da će porast kupovne moći polučiti rajsko stanje. No, bilo bi suludo misliti da su životni standard i kvaliteta života jedno te isto. To kako se idealistički odnosimo prema EU, najbolje otkriva našu zabrinjavajuću „krvnu sliku“ koja pokazuje da smo, pored ostaloga, pojeli materijalnu i mentalnu imovinu unuka i praunuka. Jesu li onda guske slika naše sudbine? Među životopisima svetaca jedna guska ima povlašteno mjesto. Priča se kako se sv. Martin skrio pred poslanicima Toursa kad su ga došli naći sa željom da im bude biskup. No, Providnost se poslužila gušćim gakanjem te su ga poslanici otkrili. Nadajmo se da Radićeva slika o guskama u magli neće još jednom poslužiti kao slika za hrvatske olako donesene odluke. Kao što se sv. Martin prikazuje s guskom, možda će za koje desetljeće Hrvati – ako ih bude! – uzeti gusku za svoj reklamni logo. Rim su od Gala nekoć spasile guske, a Hrvatsku (od)vode …!

22. siječnja 2012.