Nije rijetkost da se u nadmetanjima, raspravama, polemikama, kao i u najobičnijem razgovoru, ljudi rado – gotovo slavodobitno – pozivaju na svoju „glavu“. Očito se time podrazumijeva da u našim „glavama“ može misliti i rovariti tuđa, ubačena „glava“.

Međutim, kako nam svjedoči povijest, većini ljudi to ne predstavlja problem. Svrbež počinje tek onda kad se osjeti da je time ugrožena stečena ili željena udobnost, kupovna moć i pogodnosti, a i to da nas netko iskorištava. Uostalom preokreti, bilo osobni bilo društveni, najčešće počinju zbog želuca ili zbog “glave”. Uz to, lakše je uočiti da je susjed pod utjecajem i da ne misli svojom glavom, nego da nam je u vlastitom domu netko drugi zagospodario, da u nama – kako bi rekao pokojni Ljubo Stipišić – netko drugi sanja svoje snove. No, pravi problem počinje onda kad smo slijepi prepoznati da smo sami pod utjecajem. Gotovo uvijek vrijedi pravilo: Što god smo više pod utjecajem, to nam je teže prepoznati poticaje, na njih odgovoriti i dopustiti srcu da se otvori. Što god se više bavimo tuđim okom, to više postajemo slijepi za svoj (u)vid. Štoviše, teže je prepoznati utjecaj koji nam sa sobom donosi zadovoljstvo i, razumljivo, prihvaćenost u skupini.

Čovjek je društveno biće i nema dvojbe da će radije vrednovati ono što većina prihvaća, nego se izdvajati iz skupine prihvaćajući ono što je samo po sebi vrijedno. Poznato je da su ljudi uvijek bespogovorno slijedili ono što im donosi ugodu, osjećaj važnosti i prihvaćenosti u skupini, ma koliko umom spoznavali da je riječ o laži, manipulaciji ili indoktrinaciji. Nama je, znamo, svojstveno nijekati utjecaj i ponašati se s uvjerenjem kako smo se osobno izborili za svoja uvjerenja.

Uz ovu temu vrijedi podsjetiti na jednu poznatu povijesnu činjenicu. Naime, ljudi su stoljećima imali povjerenje u ljudsko oko. Da je tomu tako govori stoljećima više-manje prihvaćeno uvjerenje da se Sunce kreće oko Zemlje, da je Zemlja u središtu. Bilo je potrebno jedno oko koje će vidjeti ono što se okom ne vidi. Jasno, riječ je o Nikoli Koperniku. Uz to, time je trebalo uzdrmati jedan stoljetni autoritet – Aristotela i naslijeđeni odnos prema Bibliji, što se očitovalo u sporu oko biblijskog retka u kojem Jošua zapovijeda Suncu da stane, što će imati zanimljiv upliv na slučaj s Galileom Galilei. S Kopernikom je, dakle, ušla u svijet sumnja u ljudski pogled, kako bi to dojmljivo kazao fra Ante Vučković. To što se našem pogledu nameće kao izlazak i zalazak Sunca, najobičniji je privid. Trebao je odmak od oka da se vidi što se ne vidi!

Isus je, znamo, upozoravao na držanje prema bližnjemu koje se očituje u pogledu koji u tuđem oku vidi brvno, a u svom oku ne opaža gredu. No, kršćanin s povjerenjem u Krista zna da je za tu vrst pogleda potreban oslobađajući utjecaj Božjeg pogleda, jer samo Bog može oslobađajuće utjecati za čovjeka. Za razliku od nas ljudi, Božji utjecaj ne porobljava ljude i ne podvrgava ih nekom izvanjskom interesu.
Bogu je svojstveno služiti čovjeku. Tek iz utjecaja Božjeg pogleda postajemo slobodni prepoznati u drugom čovjeku brata i sestru. Riječ je o obraćenom pogledu koji gleda onako kako nas Bog gleda. A kako to Bog gleda? Bog gleda – svjedoče nam riječi i djela Isusa Krista – tako da povija ranjeno i uzdiže prignuto, da čovjeka otvara njegovim mogućnostima, da ga stavlja na vlastite noge, da s križa ne proklinje već prihvaća i one koji ga odbacuju.
Očito smo gladni pogleda koji će nas vidjeti kao ljude, a ne kao etikete. Možda bi upravo trebalo krenuti od te naše gladi.

Studeni, 2011.