Riječ uz evanđelje svetkovine Isusa Krista - Kralja svega stvorenoga
NEDJELJNO EVANĐELJE: Iv 18, 33b-37
Reče Pilat Isusu:
»Ti li si židovski kralj?« Isus odgovori: »Govoriš li ti to sam od sebe ili ti to drugi rekoše o meni?« Pilat odvrati: »Zar sam ja Židov? Tvoj narod i glavari svećenički predadoše te meni. Što si učinio?« Odgovori Isus: »Kraljevstvo moje nije od ovoga svijeta. Kad bi moje kraljevstvo bilo od ovoga svijeta, moje bi se sluge borile da ne budem predan Židovima. Ali kraljevstvo moje nije odavde.« Nato mu reče Pilat: »Ti si dakle kralj?« Isus odgovori: »Ti kažeš: ja sam kralj. Ja sam se zato rodio i došao na svijet da svjedočim za istinu. Tko je god od istine, sluša moj glas.«
Vukovar se brani u zavičaju
Ovih se dana s ponosom spominjemo žrtve Vukovara u Domovinskom ratu. Vukovar, kao i dobro nam znana stradavanja diljem Hrvatske, obvezuju na odgovoran odnos prema budućnosti. Kad se krene od postavke da su kršćani pozvani svjetlom vjere mijenjati svijet, onda to znači da smo pozvani tako misliti i djelovati da ljudi postaju sve zreliji za autentično zajedništvo s drugim ljudima, a time u konačnici i sa samim Bogom (N. Bižaca). Vukovar obvezuje kako bi se postalo svjesno da je plitka demagogija dijela političkih i kulturnih slojeva – a jednako tako i zastupnika političkog katolicizma – pogodovala ozračju podjela i netrpeljivosti koje guše zauzetost oko budućnosti. Vukovar obvezuje, ali ne na deklarativnoj razini, već na razini skrbi za cjeloviti napredak, i to prvenstveno vlastitog zavičaja. Ako se ratnih godina Hrvatska branila u Vukovaru, onda se danas Vukovar brani u zavičaju!
Ovdje se valja prisjetiti onoga što je prorok Jeremija poručio svojim suvremenicima: Ne uzdajte se u lažne riječi: ‘Svetište Jahvino! Svetište Jahvino! Svetište Jahvino!’ (Jer 7,4). Kad se sjetimo u kolikoj su mjeri slične parole i manipulacijske priče unijele razdora, mržnje, nadimanja i bezumlja u našu društvenu i osobnu svakodnevicu, onda je razumljivo zašto je statistički broj katolika u Hrvatskoj privid, odnosno ne pokriva stvarni kršćanski identitet. To se najbolje vidi u nepostojećem utjecaju kršćanskog svjetonazora na društvena zbivanja. Crkveno kršćanstvo ima utjecaj u krugovima seoskog stanovništva i, općenito govoreći, među ljudima koji nisu nositelji društvenih promjena. Demokršćanski predznak političkih stranaka pokazao se, nešto poput stanja u Italiji, kao probitačan ukras, dok je u biti ostao sredstvo osvajanja vlasti. Gramzljivost i politički narcizam, neodgovornost i podobnost, površnost i potkupljivost pokazali su da u Hrvatskoj postoje uvjeti za nesmetani razvoj beznađa i za mentalitet koji ne omogućava da se radišnost, poštenje, umješnost i savjesnost nametnu kao samorazumljive vrednote u kojima će odrastati mladi ljudi i temeljiti svoju budućnost na koju nas Vukovar obvezuje.
Dok se u Hrvatskoj veliki broj katolika okuplja na karizmatskim seminarima, tražeći od vjere brzinska rješenja životnih tegoba, dotle se stablo društvenih odnosa polagano suši zbog izostanka moralnih vrednota i društvenih posljedica vjere. Veliki Hrvati-katolici, kako se tom sintagmom pokušavalo nametnuti poistovjećivanje nacionalnog i religijskog, pokazali su svoju veličinu u zgrtanju i zaposjedanju unosnih položaja. Politička zbilja na prostoru jadranske Hrvatske iznjedrila je obilje lokalnih bogova koji su svojim primitivizmom, zluradošću, ideološkom manipulacijom i rodbinsko-ortačkim vezama gušili i zasjenili kulturalne blagodati koje su stoljećima njegovane u našim primorskim i otočkim mjestima. Našlo je to svoju protezu i u naslijeđenom mentalitetu koji svoju žilavost najbolje pokazuje u tomu što se pod deklarativnim opredjeljenjem za boljitak misli na osobni probitak. Veliko je pitanje žele li ljudi bolje ili da im bude bolje. To nije isto.
Stoga su kršćani, svjesni potrebe trajnoga obraćenja, pozvani čitati znakove vremena i svjetlom vjere raskrinkavati rastuća zastranjenja. Pritom valja poći od sebe i svojih neuravnoteženosti. Sve to govori da je u Hrvatskoj isparila proročka dimenzija vjere i njezin utjecaj na oblikovanje samokritičnosti kao nosive političke vrline. Tomu se ne može drugačije doskočiti doli osobnim svjedočanstvom života i podmetnutim leđima. Kršćani su pozvani prvi zasukati rukave i rastati se od poimanja politike kao prilike za bogaćenje ili kao sredstva satiranja političkih neistomišljenika.
Bog koji ljubi svakog čovjeka trajan je izazov kršćanima. Nedjelja Krista Kralja izazov je da se snažnije suočimo s onim nehumanim i razarajućim u nama i oko nas. Zato kršćanin ne može ne primijetiti ono što zaslužuje kritiku, a nadasve pohlepu za moći koja se u Isusovoj osudi potpuno razotkrila. Kršćani današnjice trebali bi biti svjesni Halíkovih riječi: Od površne i plitke religioznosti put vodi jedino u sve veću močvaru ili u suhi kraj, a nipošto u dubinu.
Drugima (se) služiti
Jeruzalem je u ozračju Pashe. Blagdan je to nade u ponovni izlazak. Nade se povećavaju godišnjom proslavom oslobođenja iz Egipatskog ropstva. Ratoborna židovska stremljenja biraju blagdansko ozračje i nastoje postići što više za svoje mesijanske ciljeve. Sloboda je, istina, daleko, ali Rim nije manje oprezan, posebno ne u Judeji. Znaju koliko im Židovi mogu pružiti otpor. Pilat, kao prefekt Judeje, tih je dana u Jeruzalemu. Sigurnost (čitaj: red i mir) nastoji osigurati silom. Zato te pashalne dane obilježavaju dvije težnje: Rim i Židovi, osvajači i osvojeni. I jedni i drugi računaju na silu. Sigurnost grade na svrgavanju i pokoravanju, moći i nadmoći, igri u kojoj su Bog i bogovi polazište ostvarivanja ciljeva. Uostalom, stanje je to koje se ne mijenja otkako je čovjeka. Računanje sa silom i moći obilježava sva ljudska stremljenja, bilo jučer bilo danas.
No, te su dane u Jeruzalemu obilježila dva lica: Pilatovo i Isusovo. Susret u kojem je bilo očito da stoje jedan kraj drugoga kao mjesto provjere životnih vrijednosti. U pretoriju se odvija razgovor snažniji od izgovorenih riječi. Sudski proces teološki je forum. Pilat i Isus, dva predstavnika nespojivih pogleda. Nema nadglasanih. Glas koji iznutra struji tiče se istine, a istina se ne oprema nadglasavanjem. Istina je glas koji ne ovisi o snazi glasnica i statusu govornika. Njezini se kriteriji ne temelje na broju, simpatijama, marketingu ili nečem poput toga. U sudskom procesu odvija se onaj drugi – proces života. Ono što je pritom najglasnije jest nerazumijevanje. Pilat “u kupe”, Isus “u špade”. Dva kralja, dvije istine, a jedan proces. Tkanje koje otkriva tko je slobodan, a tko zarobljen. Isus je vezanih ruku, ali ne i sputane savjesti. Pilat izvanskim pranjem ruku želi sebe osloboditi krivnje, no njegova sloboda najbolje se vidi kad mu Isusova pravednost ugrozi položaj i kad ga obaspu ucjene. Pilat, predstavnik Rima, predstavlja djelovanje utemeljeno na ovlastima, Isus djelovanje utemeljeno na Bogu. Kroz razgovor se vidi da Isus Pilatu jasno ukazuje da se njegovo kraljevstvo ne temelji na sili.
Razumljivo je onda pitanje o naravi i smislu Isusova kraljevstva. Isusovo kraljevstvo nije od ovoga svijeta, ali je nadasve u svijetu i za ovaj svijet. Riječ je o nevidljivoj stvarnosti koja se događa među nama i uočljiva je kroz ljudske postupke. Narav toga kraljevstva ukazuje da se ni jedan događaj ljudske povijesti ne može smatrati mjestom ostvarenja Božjega kraljevstva. Ni jedna zemaljska veličina, struktura, institucija, osoba ili religijski poredak, a time ni Kristova Crkva, ne mogu za sebe reći: Da, ja sam Božje kraljevstvo na zemlji. Svi mogu služiti Božjem kraljevstvu i za njim težiti, ali nitko se s njim ne može poistovjećivati kao da se upravo tu i tu ostvaruje.
Povijest, nažalost, svjedoči da se u ime ostvarenja ili očuvanja Božjeg kraljevstva mijenjalo uloge pa se Pilat mnogim kršćanima učinio prikladnim sredstvom ostvarivanja Božje volje. No, to tako ne ide. Riječ je o drugačijim kriterijima. Za Božje kraljevstvo vrijedi da je kao klica položeno u mnogim našim izborima, stremljenjima, odlukama i djelima, ali nikada u potpunosti. Njegov konačni posjed tek je u vječnom zagrljaju s Ocem, jer su tamo dostatno izbrušeni odnosi ljubavi. S druge strane, Pilatov položaj se temelji na granicama, vojsci, vladaru, teritoriju, zakonu, novcu, porezu, ucjenama, nadglasavanju, većim i manjim interesima, gotovo svemu što će svoju smiješnu stranu postići kad Kaligula svoga konja, zaogrnuta purpurnom togom, bude predstavljao Senatu kao konzula.
U tom velebnom prizoru Pilat postavlja Isusu pitanje: Ti si dakle kralj?, a Isus mu odgovara: Ti kažeš: ja sam kralj. Ja sam se zato rodio i došao na svijet da svjedočim za istinu. Tko je god od istine, sluša moj glas. Drama dijaloga postaje tim veća. Vidi li Pilat ono što gleda ili vidi ono što zna, što mu iskustvo govori? Vidi i ostaje slijep za istinu. Drama je to koja se produžuje kroz povijest ljudskog roda, nadasve kroz bespuća zloupotrebljavanja Božjeg imena za stvari koje su upravo Isusa odvele na križ.
Isus, istinski život, sudara se sa životom koji živi od tuđih života, kojem tuđi životi služe, bilo porezom bilo pristankom. Kralj koji to nije – a taj naslov s pravom pripada Kristu – ostaje kriterij provjere svih naših osobnih, društvenih i crkvenih odnosa. Svi bi se naši odnosi trebali temeljiti na Božjem kraljevstvu služenja ljudima, na moći ljubavi koja preuzima nemoć i zalaže se za ono najmanje i odbačeno. Zato je slavlje Krista Kralja poziv kršćanima na preispitivanje svojih odluka, veličina i ponašanja. Čemu dopuštamo da u nama kraljuje i nad čime mi kraljujemo? Isusovo kraljevstvo ljubavi i pravde … korjenito dovodi u pitanje sve naše naslijeđene i preživljene slike Boga koje smo kroz povijest smatrali uporištem jednostranih, plitkih i sebičnih obračuna s drugima i drugačijima. Slaviti Krista Kralja, ljubav izranjenu odbacivanjem, znači odricati se iskrivljene slike Boga i crkvenih uloga u društvu koje su ostatak ili produžetak nostalgičnih feudalnih i monarhističkih poza i fraza. Tko je god od istine sluša moja glas, kaže Isus i time ukazuje da se istina ozbiljuje u našem prianjanju uz put Božjega Sina koji nam je darivanjem pokazao put Božje ljubavi prema ljudima. Istina o kojoj govori Isus, istina radi koje je rođen, nije racionalistička mantra, filozofijski sustav ili vježba podudarnosti stvari i iskaza, riječ je o životu koji se ostvaruje u darivanju i predanju. To pak nije lako racionalno pravdati, barem ne onako shvaćeno i življeno darivanje koje se pred Pilatom očitovalo u svom utemeljenju na Božjoj moći. Stoga, ako smo katkada toliko snažno uvjereni da su naši zaključci istina, da je naša prva i zadnja, onda se valja sjetiti da dok razum muca, ljubav poduzima.
Stariji autorov tekst vezan uz isto evanđelje vidi na ovoj poveznici.
Odgovori