RIJEČ UZ III. NEDJELJU DOŠAŠĆA - 2015.
NEDJELJNO EVANĐELJE: Lk 3, 10-18
Pitalo je Ivana mnoštvo: »Što nam je dakle činiti?«
On im odgovaraše: »Tko ima dvije haljine, neka podijeli s onim koji nema.
U koga ima hrane, neka učini isto tako.«
Dođoše krstiti se i carinici pa ga pitahu:
»Učitelju, što nam je činiti?«
Reče im: »Ne utjerujte više nego što vam je određeno.«
Pitahu ga i vojnici: »A nama, što je nama činiti?«
I reče im: »Nikome ne činite nasilja, nikoga krivo ne prijavljujte i budite zadovoljni svojom plaćom.«
Narod bijaše u iščekivanju i svi se u srcu pitahu o Ivanu nije li on možda Krist. Zato im Ivan svima reče: »Ja vas, istina, vodom krstim. Ali dolazi jači od mene. Ja nisam dostojan odriješiti mu remenje na obući. On će vas krstiti Duhom Svetim i ognjem. U ruci mu vijača da pročisti gumno svoje i sabere žito u žitnicu svoju, a pljevu će spaliti ognjem neugasivim.« I mnogim je drugim pobudama Ivan narodu navješćivao evanđelje.
Zanimljiva je nedavno izrečena misao da se nastup i riječ Ivana Krstitelja više ne uklapa u naš zapadnjački advent, bolje bi ga bilo vezati uz Halloween. Čista petica! Ocjena vrijedna promišljanja. Ipak, sve što znamo o Ivanu govori da je u nekom smislu bio “autsajder”. Nije se priklonio vladajućim stavovima i strujanjima u židovstvu. Iznutra je bio potaknut silinom revnosti za Božju stvar. Pritom se, kao i ostali velikani vjere, nije vezao uz probitačne položaje, dodvoravanje velikima ili slatkorječivo puzanje uz skute naroda. Ivanov navještaj Božjeg kraljevstva podrazumijevao je skori i siloviti Božji obračun s tadašnjim poretkom, rimskom okupacijom te nad grješnim i potkupljivim postupcima Izraela.
Uvijek je moguće bolje
Krenemo li korak dalje, kod Luke vidimo da Ivan svoje slušatelje oslovljava teškim riječima: “Leglo gujinje!” Težak i prodoran stav, ali i krajnje opasno držanje. Sve samo ne privlačan govor. U tom ozračju iščitavamo nedjeljni ulomak Lukina evanđelja. Riječ je o nastavku evanđelja prošle nedjelje koje stavlja pred nas tri skupine Ivanovih slušatelja: cijelo mnoštvo, carinike i vojnike. Izazvani Ivanovim nastupom i njegovom riječju prepoznali su u Ivanu oštricu koja ih duboko pogađa. Dolaze mu s pitanjem što im je činiti. Stoga Ivan mnoštvu upućuje zahtjev dijeljenja hrane i haljina. Možda izgleda jednostavno i premalo, no riječ je o razumljivom zahtjevu vjere. Kad Bog dotiče ljudsko srce, kad se čovjek otvara Bogu, tada to nužno dovodi do promjene života, a promjena se prepoznaje po darivanju. Ivan im, istina, daje jednostavne i jasne savjete, ali se u njima otkriva cilj obraćenja – darivanje. Osjetljivost za čovjeka u potrebi nužno je posljedica obraćenog srca. Zato obraćeno srce dovodi do obraćenog pogleda, a obraćeni pogled zamjećuje ljude u potrebi. Premalo bi bilo kad bismo kazali da im je time Ivan savjetovao samo skrb za materijalne potrebe ljudi. Nedvojbeno je da su one nezaobilazne, ali izoštreno oko uočit će širinu i dubinu ljudskih potreba. Čovjek može biti gladan i uz pune stolove, a istinske hrane možda nije ni svjestan. Nema smisla ovdje nabrajati što bi sve spadalo pod duhovno poimanje hrane. Riječ je o svemu onome što čovjeka odijeva i hrani kako bi i sâm donosio plodove čovječnosti. Konkretan čovjek u konkretnim potrebama mjesto je na kojem se provjerava naše obraćenje, jer mnoga naša djela mogu biti hvalevrijedna, ali obraćenje se ima prometnuti u darivanje kao životni stav.
Pred Ivana stupa i omražena skupina carinika. Društveno-religiozna svijest promatrala ih je kao one kojima nema spasa. Njima Ivan savjetuje da ne utjeruju više od onoga što je propisano. Izgleda premalo. No, nije potrebno ulaziti dublje u razloge koji su dovodili do njihove omraženosti u židovstvu. Dovoljno je promotriti sebe u kontekstu Ivanovih riječi kako bismo uočili da njegova riječ ima poveznice s našim životima. Carinici su, znamo, bili izloženi napasti zloupotrebljavanja položaja, a tako i nama, kao i onima prije nas, prijeti goruća napast služiti se položajem za postizavanje vlastitih probitaka, a ne služiti s položaja. To je jedna od napasti koja unosi kobne posljedice i dugoročno zagorčava život i truje društvene strukture. Kako se služiti položajem? Je li moje mjesto u obitelji, društvu, Crkvi, zavičaju, nekoj zajednici, bogomdana prigoda da što više ugrabim za sebe, da položajem hranim svoje “ja” i dojam u javnosti? Pustinja koristoljublja nije zavičaj Ivanovih riječi. Tako se o Ivanu, kao i o drevnom Amosu, može govoriti kao o proroku društvene pravde koji svojim odnosom prema carinicima ukazuje na društvene posljedica obraćenja. Zaključak je očit: obraćenje se očituje kroz sve društvene odnose. U tom kontekstu valja razumjeti Ivanov savjet vojnicima da nikome ne čine nasilja, nikoga krivo ne prijavljuju i da budu zadovoljni svojom plaćom.
I ti Bogu pripremaš put
Posve je prirodno ovdje krenuti korak dalje. Glas o Ivanu tiče se i naše kože. Ogorčenje nad postupcima drugih uvijek je moguće, ali je važno pitanje računam li da Bog računa sa mnom. U svakom vremenu Bog podiže svoje “preteče”, tj. ljude nadahnute Božjom riječju koji dublje, cjelovitije i prodornije zahvaćaju u stvarnost. Osjećaju da ih Božja riječ uznemiruje te moraju ljudima svoga vremena ukazivati na zablude i stranputice, na “zmije”, tj. na sve one nečovječne snage, strukture, odluke, izbore, stavove i tvrdnje koje smo u srcu udomili. Drugo, ni jedno vrijeme nije lišeno Božjeg glasa. To što nam ponekad izgleda da Bog šuti, da su “nebesa zatvorena”, da se više ne događa nikakav upliv Neba na našu svakodnevicu, to je puki dojam koji, gledano očima vjere, nema stvarnog pokrića. Upravo, Božja riječ, koju nam u biranim ulomcima donosi adventska liturgija, oštri vid za prepoznavanje takvih ljudi u svakome vremenu. Ima ih i bit će ih, jer Bog ne povlači svoja obećanja. Božji “preteče” prisutni su posvuda, a da bismo ih uočili potrebno je obraćenje pogleda kako ne bismo samodopadno mislili da se Bog služi samo nama kršćanima ili našim crkvenim kanalima. Božji Duh posvuda podiže ljude koji bude uspavane savjesti i ukazuju na šanse koje ne bi valjalo prokockati. Drugo, svatko od nas kršćana mora biti svjestan da je “preteča”, da na neki način priprema put Božjem dolasku. Nadasve je riječ o roditeljskom i odgojiteljskom pozivu, ali i o svakom obliku društvenog djelovanja. U sadašnjem je trenutku odgojiteljska uloga presudni korak o kojem ovisi cjelina životnog puta djece i mladih. Obiteljsko gnijezdo odavno je razoreno, ali time ne prestaje izazov da svatko učini što može da se to ne dogodi po njemu, da bude svijetao primjer istinskog života. Odgajati za kršćanski pogled na život i kršćansko djelovanje, bilo u obitelji bilo u društvu, nužan je dio nastojanja da drugi raste do svoje punine, da nikoga ne osakaćujem u njegovu rastu, da se veselim tuđem dobru i uspjehu. Ljudi Duha toga su uvijek svjesni i najprije se obračunavaju sa “zmijskim leglom” u svome srcu, a to onda postaje privlačno i za ljude naokolo.
Ivan se, znamo, koristi slikama koje su bile razumljive njegovim suvremenicima. U apokaliptičnom ozračju Ivanova slika iščekivanog Mesije podrazumijeva Mesiju s vijačom u ruci kojom će pročistiti svoje gumno i sabrati žito u svoju žitnicu, a pljevu će spaliti ognjem neugasivim. Te oštre slike više podsjećaju na sliku nasilnog Boga koji satire svoje protivnike i grješnike. S druge strane, Ivanova je posebnost da populistički ne zloupotrebljava stečenu popularnost u narodu. Zna iz kojeg položaja djeluje i njime se ne koristi u prilog tuđe štete. Štoviše, ostaje otvoren za Onoga koji tek dolazi. Nije samodostatno uvjeren da je riječ koju naviješta konačno slovo Božje riječi, da s njima sve stoji i pada. Onaj koji ima doći – Krist, kako čitamo u evanđelju, poljuljat će u Ivanu njegovo poslanje. Ivan, koji je druge pozivao na obraćenje, sâm mora proći iskustvo obraćenja. Ivana će potresti to da Isusova prisutnost ne uklanja zle ljude, već zlo u njima. To će biti kušanja s kojom će se Ivan boriti, a to je izazov koji u našem svakodnevnom životu sami moramo prolaziti.
Odgovori