Tragom jednog novinskog članka Dinka Gabelića iz 1933. g.
BOŽIĆNI OBIČAJI OTOKA HVARA
Tradicijonalni "hrieb na kominu" – "Pašurate" i "ružulin" – Kako naši otočani dočekuju malog "ditića"
Vrboska, na Božić 1933.
Svaki kraj, zapravo svako mjesto ima svoje tradicionalne običaje prigodom božićnih blagdana koji se čuvaju kao najveća svetinja i prenose iz generacije na generaciju, od starijih na mladje, da se tako zadrži uspomena koju su naši predji vršili. I kod nas na otocima zadržali su se ti patrijarhalni običaji još uvijek onako kako su se pred stotinu i više godina držali. Zapravo nigdje tako kao na otocima sačuvali su se ti običaji, jer otoci, odijeljeni morem od kopna, nisu imali onoga utjecaja kao mjesta i gradovi na kopnu. Kod nas ima staraca, koji doživljuju stotu godinu a da nikada nisu bili izvan otoka, a ako su igdje bili onda je to najviše na susjedne otoke. To je i jedan od jačih razloga, da se je mnogo tih običaja sačuvalo.
Kad zapadne prvi snijeg onda se svatko veseli. Priroda se zaogrnula novim bijelim ruhom. Djeca sva radosna jedva čekaju čas kad će pobjeći od kuće i naužiti se snijega. Naša otočanska djeca ne znaju što je to snijeg, jer on padne nakon toliko godina jedamput, a i kad padne traje par dana, otopi se i ode. Prema tome ona ne znaju što su to saonice, što je to veselje i život na snijegu. Naša djeca vesele se nečem drugom. Iz starih škrinja i ormara vade mamice bajame i pune džepove svojoj djeci. To su "omienduli" što su se obrali u ljeto i spremili za Božić da se djeca naigraju, ali i da se od njih naprave "pašurate", "fritule" i "krokont", oni naši kolači koje poznaju samo otočani i nitko drugi. Djeca gube vrijeme u igri na "omiendule". Tko je sretniji od njih u igri taj zna dobiti od šake bajama toliko da mu ne može stati ni u sve džepove, a ima onih koji donesu i pune džepove ali se onda vraćaju mamici plačući, da je sve izgubio. A i stariji nečim troše vrijeme, jer u polju i onako sada nema što raditi. Zato se igra na "balote" na "pjaci", o oni mladji igraju na "balun". Ovo su dvije tradicijonalne igre koje su se zadržale još jedino kod nas na otocima, naročito ova posljednja igra. A u večer, kad su duge noći, sakupljaju se okolo "komina" i pričaju. Počevši od Kačićeve "Pismarice", bitke kod Visa, Svjetskog rata do najnovijih dana. Oni, koji su bili u "svitu" izvan otoka, ti uvijek imaju što pripovijedati. Naročito oni, koji su bili u Americi nikad ne mogu one znatiželjne ukućane i susjede uvjeriti kako u "Nevijorku" ima kuća sa 50 "podih". Gdjegod se zaigra i partiju "briškule", a naročito kad se osjeti vruća tropovica ili onaj jaki opolo. Tko poznaje tu zimsku idilu naših otočanskih mjesta taj je nezaboravlja.
Oni bolji, koji nisu puno "dužni", kupe još za sv. Lovru ili Veliku Gospu u augustu po jednog ili dva "gudina" pa ga hrane i tove do Božića da onda imaju za praznike "bokun miesa". Takovih doduše nema puno, jer danas uz loše ekonomske prilike nemaju što ni pojedinci za jesti. Ti sretni vlasnici "gudina" imaju zato velik broj prijatelja koji se sve to više povećava što se približuje Božić, jer onda se dobije komad stegna, a to je za blagdane sveta stvar.
Već nekoliko dana unaprijed, oni koji mogu opskrbe se dobrom ribom, škarpinama, trijama i jastozima da Božić i blagdani budu što bolji. A oni siromašniji kupe po jedan, dva komada bakalara i moče ga po dva dana da u večer na Badnjak bude mekši za brodeto. Inače težaci ne mogu biti bez "ripe", ona je sa krumpirom ono što su za Talijane makaroni.
Na Badnjak u jutro u svim domovima osjeća se neko posebno veselje, radost. Ta danas je Badnjak, a sutra Božić. Zaboravljaju se sve one brige i žalosti koje muče našeg otočana. U njemu se radja ono južnjačko veselje, temperamenat koji ne poznaje granice u raspojasanosti. Svaka kuća ima u sobi "borić", božićno drvce. Ta kako i ne bi, svako ima šume pa izabere najljepše. Ti borići doduše nisu okićeni onako kako ga okite u gradu gdje imaju što kupiti, on je kod našeg otočana skromno nakićen. Još je nešto u kući svakog našeg otočana, a to je "hrieb", velika borova ili najčešće maslinova cjepanica koja se mora zapaliti na Badnjak u večer. Ona leži na "kominu" i stavlja se uz ostalo drvo da gori, ali pošto je velika to je razumljivo da ne može cijela u jedan dan izgoriti; ona se poslije večere gasi i nastavlja se drugi dana. To mora trajati sve do Nove Godine kad se onaj posljednji ogarak drveta nosi u polja, u vinograde gdje ga se ostavlja kao znak sreće, znak da će Bog providiti u Novoj Godini dobru plodinu.
U jutro na Badnjak svi ukućani dobro doručkuju, jer se do večere ne smije više ništa okusiti. To bi bio grijeh. Samo bolesni mogu, inače zdravi, bilo muški bilo ženski ne smiju ništa jesti.
U predvečerje na Badnjak, kad zazvoni "Zdrava Marija" sakupljaju se ukućani okolo "komina", dignu se na noge i mole. Tad se zapali i onaj "hrieb". Istom kad su obavljene te formalnosti dolazi večera. Ta je i u najsiromašnijeg otočanina bogata i dobra. Iznosi se tradicijonalni prvi zakusak "ripa", a onda bakalar ili dobar brudeto, a oni koji su imali "gudina" peku na ražnjiće dobre "bokune". Najposlije dolaze na red "pašurate"; to su jednostavni kolači iz tijesta, suhvica, badema i šećera, ali bez njih ne može nijedna kuća kao ni bez prošeka, dobrog vina i par "bićerina ružulina".
Tada se zabavlja do kasno u noć. Zapravo mladji, djeca, odlaze spavati, a stariji probdiju cijelu noć u nespavanju. U ranu zoru zazvone sva zvona koja opominju vjernike da se pred mnogo stotina godina u maloj Betlehemskoj špiljici na taj dan rodio spasitelj svijeta – Isus Hrist. Ta zvona ulijevaju u dušu našeg otočanina svu onu pobožnost koju on nosi usadjenu kroz cio život u svom srcu, radu i svojim osjećajima. I jedan za drugim pune hram Gospodnji, dolaze da se poklone malom Djetiću. A kad zasviraju orgulje sa "balature" i stari Prošpe počne pjevati: U se vrime godišća / mir se svitu navišća, / porodjenje Djetića / od Djevice Marije... prihvaćaju vjernici složno ovu melodičnu pjesmu koja tako gromko odzvanja crkvenim svodovima noseći u sebi uvjerenje, da je taj dan zaista dan radosti i veselje. U ranu zoru, kad se pojavi sunce iza vrha Biokova, ostavljaju vjernici crkvu koja je napunjena mirisom tamjana, šapatom pobožnih starica i svirkom orgulja, te čestitaju jedna drugom veliki praznik – Božić.
Dinko Gabelić
Iz: Novo doba, 25. prosinca 1933.
Odgovori