Riječ uz evanđelje 3. korizmene nedjelje - "C"
NEDJELJNO EVANĐELJE: Lk 13, 1-9
U taj čas dođoše neki te javiše Isusu što se dogodilo s Galilejcima kojih je krv Pilat pomiješao s krvlju njihovih žrtava. Isus im odgovori: »Mislite li da ti Galilejci, jer tako postradaše, bijahu grešniji od drugih Galilejaca? Nipošto, kažem vam, nego ako se ne obratite, svi ćete slično propasti! Ili onih osamnaest na koje se srušila kula u Siloamu i ubila ih, zar mislite da su oni bili veći dužnici od svih Jeruzalemaca? Nipošto, kažem vam, nego ako se ne obratite, svi ćete tako propasti.«
Nato im pripovjedi ovu prispodobu: »Imao netko smokvu zasađenu u svom vinogradu. Dođe tražeć ploda na njoj i ne nađe pa reče vinogradaru: ’Evo, već tri godine dolazim i tražim ploda na ovoj smokvi i ne nalazim. Posijeci je. Zašto da iscrpljuje zemlju?’ A on mu odgovori: ’Gospodaru, ostavi je još ove godine dok je ne okopam i ne pognojim. Možda će ubuduće ipak uroditi. Ako li ne, posjeći ćeš je.’«
***
“Potop, nemoći, glad, oganj, krupa, potres, vojske, zima, suze, muke, smart, i ostala što je molim vas, ako ne pedepsa [kazna] griha” – napisa u svojoj propovijedi grižanski župnik, Franjo Vrinjanin (1770. – 1854.). Ili: “Nije dakle gorega neprijatelja nami do nas istijeh. U dvije riječi: Bog za nadarit, gleda sebe; za pedipsat gleda nas. Ovo ti, Dubrovniče, obećah danas istomačit, ovo ti idem prikazati. Bič nije samo mač, nu je mač od osvete. Budi pomnjiv” – tako dubrovački dominikanac Arkanđeo Kalić (1739. – 1816.) u kontekstu kuge.
Tko je kriv da …
S ovih nekoliko zapisa, a sličnih ima obilje u propovjedničkim priručnicima, dolazimo do nas danas. I kod naših suvremenika postoji velika zaliha sličnih pogleda na Boga, kao i pitanje zašto dobri Bog dopušta patnju i stradanje nevinih. Iz istog kruga izrasta tvrdnja da što je netko gori, to mu bolje ide. (Vrijedilo bi tu izjavu “razoružati”) Gotovo da se po tom pitanju nije mnogo promijenilo u shvaćanju od Isusova vremena do danas. Otud je razumljivo da su još uvijek mnogi uvjereni da su ratovi, poplave, bolesti, kao i ostale nedaće, Božja kazna za grijehe. Sa sličnim polazištem dolaze pred Isusa njegovi suvremenici. Netko mu je prišao i upitao ga: Što su sagriješili Galilejci koje je masakrirao Pilat i – da bi stvar bila gora – krv im pomiješao s krvlju prinesenih životinja? Njihovo pitanje je već unaprijed određeno. Proizlazi ih vjerovanja da ljude dostiže Božja kazna za počinjene grijehe, pa i onda kad njihovi grijesi nisu svima poznati. Takav se stav ugnijezdio i u našoj podsvijesti i teško ga je istjerati. Isusov odgovor je jasan, no, nažalost, nije imao velikog utjecaja na stoljetne kršćanske stavove. Dakle, Isus jasno kaže da ne postoji veza između grijeha i tragedije koja je zadesila Galilejce, kao ni one na koje se srušila kula u Siloamu i ubila ih. Zađemo li dublje u tekst, suočiti ćemo se s naizgled proturječnim Isusovim tumačenjem. Isus kaže: “Ako se ne obratite, svi ćete slično propasti!” Mnogima ova rečenica dolazi kao dokaz da su u pravu, tj. da Bog kažnjava grijehe, pa i na potomcima počinitelja. Drugi će pak reći da se radi o Božjem odgojnom planu po kojem je Bog uzrok stradanja iz kojih ljudi trebaju izvući pouku ili nas kroz stradanja pročišćava. Treći će reći: Bog je strpljiv, ali, pokažemo li znakove pokajanja i obraćenja, uslijedit će Božje smilovanje, Bog će odustati od ljutoga gnjeva svoga. U spomenutim pristupima postajemo stradalnici nakaradne, mračne i osvetoljubive slike Boga koja se temelji na projekciji ljudskog poimanja pravde i reda, a najčešće se služi galamom i zastrašivanjem ljudi. Uostalom, postoji neka duboko u nama ukorijenjena svijest da zločin uvijek sa sobom povlači kaznu, pa ako nas ne dostigne na ovome, dostići će nas na drugome svijetu.
Bog ne uništava, nego oživljuje
Koliko je štetno poimanje Boga koji nas kažnjava, vidimo na brojnim stranicama ljudske povijesti. Tragedije, nesreće, ratovi, gladi, kao i spomenuti pokolj Galilejaca i urušavanje kule u Siloamu, događaji su u našem promjenjivom svijetu. Čovjek je u svijetu izložen različitim ugrozama koje su bolne, što nas može poučiti da život gradimo na onomu što nije propadljivo, na izgradnji unutarnjeg čovjeka koji živi iz odnosa s Bogom. Pritom je čovjek pozvan biti odgovoran za svijet u kojem živi. Svojim ponašanjem i stavovima utječemo na tijek zbivanja, nastanak i oblikovanje struktura koje mogu proizvoditi ili uklanjati zla. Naši grijesi unose nered u ovaj svijet. Čineći grijeh kažnjavamo sami sebe. Zato nam je važna jakost vjere da bismo nadilazili nepravedne odnose i uklanjali izvore ljudskih stradanja. Dakako, to nije uvijek moguće, ali je pasivnost na račun Božje kazne nedopustiva. Pred svakim bolnim stradavanjem nalazimo se pred izazovom preispitivanja smjera u kojem ide naš život. Idem li putem istine ili nagomilavam vlastitu propast? Dakako, ne samo vječnu odijeljenost od Boga, nego i nagomilavanje neljudskih uvjeta, kao i težnji za standardom koji proizvodi loše posljedice na okoliš, mentalitet i, dakako, otima budućnost nadolazećim naraštajima.
No, vratimo se Isusovoj izjavi: “Ako se ne obratite, svi ćete slično propasti.” U njoj se otvara put za razumijevanje obraćenja. O kojoj to propasti Isus govori? Da bismo mogli razumjeti taj prividno nejasan dio, put nas vodi u razumijevanje obraćenja. U novozavjetnim tekstovima obratiti se prvenstveno znači promijeniti mentalitet, tj. način shvaćanja Boga i, što je s tim usko povezano, promijeniti način shvaćanja čovjeka i sebe samoga. U dubini obraćenja nalazi se preusmjeravanje pogleda prema Bogu. I zato je jasno da bez obraćenja Bogu Isusa Krista ostajemo stradalnici nakaradne slike Boga koja nije u stanju iznijeti i primiti istinsku preobrazbu ljudskog srca, da snažnije žudimo za Bogom kao ispunjenjem svih dubinskih čežnji našeg bića.
Strpljivo iščekivanje ploda – promjena kriterija
Pri kraju ulomka Isus kratkom prispodobom otvara novu perspektivu. Radosna vijest pokazuje svoju širinu. Riječ je o čovjeku koji je posadio smokvu u svom vinogradu. Na njoj kroz tri godine ne nalazi ploda. Odluka je pala: smokva se sječe! Vinogradar predlaže dodatni trud. Šansa je omogućena. Smokva je spašena. U prispodobi je smokva slika Izraela, a time i slika svakog čovjeka. Nadasve je slika neplodnog židovskog kulta koji nije kultivirao srce naroda iz kojeg bi proizlazili plodovi ljubavi. Drugo, Bog se prema nama odnosi kao vinogradar iz prispodobe. Odgaja nas s nadom da ćemo donijeti plodove. Naglasak na strpljivom nastojanju oko plodnosti smokve čini nas osjetljivima za kriterije služenja, a ne kriterije vladanja. To znači da mi kršćani moramo snažnije prianjati uz kriterije Kristova križa i težiti za obraćenjem svijesti. Stoga je Isusova smrt mjesto na kojem se otkriva kako se to Bog ophodi prema našim zlodjelima. Nije došao da nas satre, da očisti svijet od zlotvora i protivnika, već prihvaća naše neprihvaćanje i do kraja ostaje vjeran Očevoj ljubavi koja se bezuvjetno darovala i dariva čovjeku. Pred tim i takvim Božjim licem javlja se istinsko pokajanja. Ne potiče se time, kako se neki boje, jeftino shvaćanje odnosa prema Bogu i pravo na odgađanje promjene života po načelu lako ćemo mi s Bogom. Zato nas i danas, unatoč svakojakim nedaćama, snaga Duha Svetoga potiče da se otvorimo njegovoj ljubavi koja je kadra mijenjati naša srca.
Odgovori