Riječ uz evanđelje 28. nedjelje kroz godinu - 9. listopada 2016.
NEDJELJNO EVANĐELJE
Lk 17, 11-19
Dok je Isus putovao u Jeruzalem, prolazio je između Samarije i Galileje. Kad je ulazio u neko selo, eto mu u susret deset gubavaca. Zaustave se podaleko i zavape: »Isuse, Učitelju, smiluj nam se!« Kad ih Isus ugleda, reče im: »Idite, pokažite se svećenicima!« I dok su išli, očistiše se. Jedan od njih, vidjevši da je ozdravio, vrati se slaveći Boga u sav glas. Baci se ničice k Isusovim nogama zahvaljujući mu. A to bijaše neki Samarijanac. Nato Isus primijeti: »Zar se ne očistiše desetorica? A gdje su ona devetorica? Ne nađe li se nijedan koji bi se vratio i podao slavu Bogu, osim ovoga tuđinca?« A njemu reče: »Ustani! Idi! Tvoja te vjera spasila!«
***
Na putu prema Jeruzalemu Isus prolazi opasnim, neprijateljskim putovima Samarije. Tijekom putovanja, kad se promotre njegove radnje, riječi i držanje, otkriva se Isusovo raspoloženje iz kojeg izvire smisao posljednjih sati njegova života u Jeruzalemu. U nedjeljnoj zgodi nalazimo ga između Samarije i Galileje. Radi se o prostoru na kojem nije moguće zaobići teškoće. Poruka je krajnje jasna: Isus svraća i ondje gdje je moguće stradati, gdje cijena donošenja Radosne vijesti može naići na odbacivanje ili na tragični svršetak. Samarija je za Židove prostor nečiste vjere, mjesto gdje žive nepoželjni Samarijanci. Već je to dovoljno da uočimo navještaj radosti u ovom ulomku. Nema tih i takvih područja ljudskog života koja bi Bog zaobilazio. Božji pogled, bilo u nama bilo oko nas, kao onda tako i danas, dopire i ulazi u naše živote, pa i ondje gdje odbacujemo Božje prihvaćanje naših rana i lomova, gdje smo se osigurali lažnim sigurnostima.
Ulazi u neko selo, ali – neočekivano za ondašnje prilike i onodobne društveno-religijske odredbe – dolazi mu u susret deset gubavaca. Nije rečeno da dolaze iz sela, što bi nas moglo usmjeriti u drugom smjeru tumačenja teksta, nego da mu dolaze u susret. Kao što je Isus na rubu sigurnosti, jer prolazi Samarijom, tako i tih deset gubavaca idu po rubu pravila. Isus ih vidje, odgovara na njihovu molbu te im kaže: “Idite, pokažite se svećenicima!” Šalje ih, sukladno propisima Mojsijeva zakona, da se pokažu svećenicima u Jeruzalemu koji će izdati potvrdu o njihovu ozdravljenju. “Jedan od njih, vidjevši da je ozdravio, vrati se slaveći Boga u sav glas. Baci se ničice k Isusovim nogama zahvaljujući mu.” Taj trenutak u Lukinu evanđelju nosi snažnu poruku. Vratio se ozdravljeni Samarijanac, tuđinac, pripadnik omražene skupine. Štoviše, a zapanjujuće za farizejske uši, taj i takav uzvraća slavu Bogu i iskazuje Isusu zahvalnost.
Život praćen Riječju
Cijeli je događaj opisan bez tjelesnog dodira. Sve se događa na udaljenosti, a promjena, ozdravljenje izvire iz dodira snagom riječi. Božja riječ koja dodiruje ljudsko srce ozdravlja ga i čini sposobnim za zrelo življenje s drugim ljudima. Božja riječ čovjeka izvodi iz jednog stanja i usmjerava drugom stanju. Kako onda, tako i danas, Božja riječ dodiruje čovjeka na njegovu putu, ondje gdje je izdvojen. Poziva nas da krenemo onamo kamo nas šalje.
Naglasak je na činjenici da su gubavci krenuli iz povjerenja u Isusovu riječ. Nije se dogodilo ozdravljenje pa hod, nego riječ pa djelo. Tako se kao poruka nameće da je Božja riječ snaga koja nas stavlja na put suvremenog izlaska iz raznovrsnih stanja izdvojenosti. Kao i onodobna guba, tako i različita stanja onesposobljavaju čovjeka za redovito ophođenje s braćom i sestrama. Biti gubav značilo je živjeti kao mrtvac, izdvojen iz zajednice i postavljen na rub, u osamu. Ne treba veliko umijeće da bismo uočili povezanost našega života sa slikom ozdravljenih gubavaca. I mi možemo biti zarobljeni strastvenom brigom za zgrtanjem i sprječavanjem tuđega rasta. Guba gramzljivosti i zaborava duhovnih korijena našega bića teško se može nadići ako nismo spremni učiniti iskorak vođen Božjom riječju. Ishod toga puta nije uvijek vidljiv, ali Onaj koji nas šalje ne vara. Voditi se Božjom riječju znači zakoračiti u nepoznato. Upravo na tom putu događa se osloboditeljska snaga preobrazbe koja proizlazi iz vjere koja se oslanja na Krista. I pritom, dakako, nismo sami. Putem nas prati Božji Duh koji izvodi preobrazbu srca.
Čudo mimo granica
Jesu li doista devetorica gubavaca ozdravila? Ne! Nije se dogodila preobrazba nutrine prema kojoj je vodilo ozdravljenje tijela. Ozdravljenje srca očituje se u zahvalnosti kao načinu života. To je ono što izvodi vjera u srcima ljudi. Kad se dublje zagledamo u tekst, vidjet ćemo u čemu je punina čuda izlječenja gubavaca. Čudo se sastoji u tome da je jedan tuđinac, Samarijanac u Isusu prepoznao Boga na djelu. Guba, koja se smatrala simbolom grijeha, čovjeka je činila neprepoznatljivim i odbojnim. Lice gubavog čovjeka bilo je izobličeno. Za zdrave gubavac je bio puka opasnost, a po Isusovu djelovanju jedan od njih postaje izvor slavljenja Boga, jer Bog vraća čovjeku ljudsko lice na kojem se prepoznaje Božje lice. To će reći da se iz vjere mijenja ljudsko srce i vodi do drugačijeg držanja prema ljudima. Ne mijenja li vjera ljudsku nutrinu, srce, onda je riječ o besplodnoj vjeri koja nije kadra unijeti novi život u ovaj svijet. Cijelim svojim bićem Isus je među nama živio kao liječnik. Preuzimajući na se naše boli postao je lijek naših izdaja, pohlepa, sebičnosti, zatajenja, zatvorenosti u vlastite interese i sebične sigurnosti, podvojenosti i nadmoći.
Treći je naglasak još važniji: na putu života susrećemo ljude koji su na različite načine neprihvatljivi i izdvojeni od drugih. Svojim držanjem prema njima, ali i strukturalnim zauzimanjem, možemo im svjedočiti da se Bog nikoga ne odriče, da njegova ljubav pokreće ljude da se izdignu iznad granica i slijede Isusov primjer. Jasno, nije riječ o jeftinoj sućuti, nego o hrabrom pristajanju na rast njihova izlaska iz zla. Stoga se mi kršćani ne možemo odreći dužnosti da ozdravljamo zamućene vode ljudskog zajedništva i vraćamo ljude iz bezizlaznih situacija u koje su ih život ili osobni promašaji doveli. Današnje vrijeme, posebno u Europi, nasušno je potrebno snažne vjere koja je pustila snažno korijenje i može mijenjati okoštale društvene odnose. Nadići u sebi mentalne granice i podjele koje su ljudi postavili ili povijesni procesi nanijeli, to je jedna od nosivih zadaća svakog kršćanina. Uz to je potrebno hrabro se suočiti s osobnim, društvenim i crkvenim oboljenjima koja izobličuju pravo lice Kristovih vjernika. Hrabrost se očekuje i u trenucima kad je potrebno bolest imenovati pravim imenom, tražiti lijek i liječnika, proročki zahvaćati na putove koje mnogi odavno zaobilaze. Galileja i Samarija nalaze se u nama i oko nas!
Na tom tragu dolaze nam prodorne riječi pape Franje: “Evanđelje poziva prije svega da se odgovori Bogu, koji nas ljubi i koji nas spašava, prepozna Boga u drugima i iziđe iz nas samih da bismo tražili dobro drugih. Taj se poziv ne smije nikada potamniti! Sve su kreposti u službi toga odgovora ljubavi. Ako taj poziv ne blista snažno i privlačno, moralnom zdanju Crkve prijeti opasnost da postane kula od karata, i to je naša najveća pogibelj. To bi značilo da se ne naviješta evanđelje, već neki doktrinarni ili moralni naglasci koji proizlaze iz određenih ideoloških opcija. Poruku bi se tada izložilo opasnosti da izgubi svoju svježinu i izgubi ‘miris evanđelja'” (Evangelii Gaudium, 39).
Odgovori