Riječ uz evanđelje 2. vazmene nedjelje, 23. travnja 2017.
NEDJELJNO EVANĐELJE
Iv 20, 19-31
Kad bî uvečer onoga istog dana, prvog u tjednu, dok su učenici u strahu od Židova bili zatvorili vrata, dođe Isus, stane u sredinu i reče im: »Mir vama!« To rekavši, pokaza im svoje ruke i bok. I obradovaše se učenici vidjevši Gospodina. Isus im stoga ponovno reče: »Mir vama! Kao što mene posla Otac i ja šaljem vas.« To rekavši, dahne u njih i kaže im: »Primite Duha Svetoga. Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im.« Ali Toma zvani Blizanac, jedan od dvanaestorice, ne bijaše s njima kad dođe Isus. Govorili su mu dakle drugi učenici: »Vidjeli smo Gospodina!« On im odvrati: »Ako ne vidim na njegovim rukama biljeg čavala i ne stavim svoj prst u mjesto čavala, ako ne stavim svoju ruku u njegov bok, neću vjerovati.« I nakon osam dana bijahu njegovi učenici opet unutra, a s njima i Toma. Vrata bijahu zatvorena, a Isus dođe, stade u sredinu i reče: »Mir vama!« Zatim će Tomi: »Prinesi prst ovamo i pogledaj mi ruke! Prinesi ruku i stavi je u moj bok i ne budi nevjeran nego vjeran.« Odgovori mu Toma: »Gospodin moj i Bog moj!« Reče mu Isus: »Budući da si me vidio, povjerovao si. Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!« Isus je pred svojim učenicima učinio i mnoga druga znamenja koja nisu zapisana u ovoj knjizi. A ova su zapisana da vjerujete: Isus je Krist, Sin Božji, i da vjerujući imate život u imenu njegovu.
***
Apostola Tomu, bez kojeg bi novozavjetni izvještaji bili siromašniji, možemo promatrati izdvojeno. Čak je moguće Tomi površno pridati naslov apostola sumnje i tako ostati uskraćen za dubinu teksta. Potpuniji je pogled na Tomu zahtjevni, ali uvelike plodonosniji za život svakog kršćanina i za one koji se kršćanstvu približavaju. Stoga ćemo se u kontekstu nedjeljnog evanđelja zaustaviti na Tomi i kušati kako ga se dade motriti.
Rast u krugu Dvanaestorice
Prvo, Ivanovo evanđelje kaže da je Toma “jedan od Dvanaestorice”. Smješten je među izabrane učenike, tj. u prostor povlaštenog rasta, blizine koja odgaja za hod i onda kad Učitelj više ne bude s njima, kad će Duh dovoditi u pamet Kristovo djelo. Stoga Tomu treba promatrati kao dionika jednog iskustva koje je obilježilo živote Dvanaestorice, a time pomaže i u našem razumijevanju života crkvene zajednice kroz prostor i vrijeme. Toma nije stranac u zboru apostola, nego se kroz Tomu vidi što je odlika apostolske vjere i bez čega nema apostola. Budući da Toma nije bio s apostolima na dan uskrsnuća, znamo, ostao je uskraćen za osobni susret s Uskrsnim. Vraćajući se u zajednicu susreće apostole koji svjedoče da je Isus živ. Ipak, to svjedočanstvo Tomi nije uvjerljivo. Čuje njihove riječi, ali želi isto što i oni – vjerovati iz iskustva, iz susreta. Riječi ne dovode do vjere, nego iskustvo Onoga o kome riječi svjedoče.
U Tomi s lakoćom prepoznajemo sličnosti s našim osobnim lomovima između vjere i nevjere. Štoviše, u Tomi prepoznajemo model vjernika koji nas poučava o onome što je za svakoga od nas važno. Prvenstveno se to odnosi na Tomino držanje. Toma, znamo, želi vidjeti “na rukama biljeg čavala”. Razumljivo je da želi “dokaze”, no nakon osam dana, i to u istoj zajednici, Isus mu pokazuje znakove i poziva ga da prstom kuša mjesto gdje je bio ranjen. Kad se cjelovitije zaustavimo nad ovim dijelom, onda je jasno da Tomu mijenja Isusov pristup, a ne Tomin uvid. Toma je nanovo probuđen iz odnosa u kojem mu Uskrsli povjerava da se osvjedoči o podudarnosti Uskrsnoga i Raspetoga. Znakovi, razumije se, znače kontinuitet koji pomaže da Toma iznova uđe u odnos s Isusom. U Tomi se probudilo ono najdublje iz čega se i u nama rađa poklonstveni stav vjere: “Gospodin moj i Bog moj!”
“Ne” površnom odnosu s Bogom
U Tominu je odnosu mnogo važnih naglasaka. Teško ih je sabrati u jedan kratki osvrt. Među njima je moguće uzeti onaj koji ukazuje na promašaj naših plitkih odnosa prema Bogu, odnosu koji se ne temelji na iskustvu zadobivenom iz nasljedovanja Krista u životnoj svakodnevici. Tomina vjera nije bezboštvo, nego je izričaj unutarnjeg čeznuća za Bogom. Štoviše, ona je izričaj unutarnjeg rasta u vjeri. Tako nam je po Tomi zorno posvjedočeno da ondje gdje se čovjek i kroz sumnje, strahove i zebnje otvara Bogu i povjerava njegovoj ljubavi, tamo ga Bog poziva da životu pristupi sa strane Isusa Krista, da se izruči smislu predanja za druge. Isusove rane koje su izručene očima apostola svjedoče da nije moguće bezlično pripadati Kristu, da pripadanje Kristu znači prihvaćanje života koji će se trošiti za druge, i to do mjere zadobivanja rana od onih radi kojih su svi naši napori. S druge strane, interesi modernog čovjeka današnjice često su u suprotnosti sa smislom koji je ponuđen životom Isusa Krista. U grozničavom strahu od gubitka ugleda, položaja, karijere, imovine, ugodnosti i utjecaja, ranjeni Krist izgleda odveć neuvjerljivo.
Dakle, vjera nije i ne može biti plod dokaza, nego je vjera dar koji se prima i ujedno uzdarje života kojim se odgovara na primljeni dar. U tom se daru nanovo sebe zadobiva na neočekivano drugačiji način. Napast da se Bogu pristupi kroz unaprijed zadane kriterije, kao što je to vidljivo kod Tome, vreba i u našim životima. Iz posljednjih riječ vidimo da je naglasak na onome: “Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!” Stoga Toma, kojem Isus ide u susret, rasvjetljava naše živote kojima je povjereno vjerovati a da nismo vidjeli. Poruka teksta ima još jedan snažan naglasak: Uskrslog se susreće u crkvenoj zajednici koja je prožete lomljivim iskustvom vjere i nevjere, gdje su “vrata” često zatvorena i gdje je strah izvor nepokretljivosti. Iako živimo u vrijeme kad su mnoga vrata zatvorena za Boga, kad se sigurnost vidi u izbacivanju bilo kakvog spomena na Boga, ostati unutar zidova jedan je od razumljivih postupaka preplašenih apostola. No, Duh je onaj koji svakodnevno probija naše barijere i čini da nadiđemo unaprijed zadane okvire i sigurnosti, da se srca mekšaju i da prepoznaju smisao ljubavi. Dolazi i unosi “Šalom”, a samo s mirom kojeg Bog daje, moguće je nadići napuknuća i barijere u kojima živimo.
Uz to, Evanđelje nas poučava da ne može postojati osobno iskustvo vjere u Uskrsloga a da se to u isto vrijeme ne preslikava u crkveno zajedništvo. Toj se logici kršćani moraju otvarati, a to isključuje udvaranje svjetovnim interesima.
Odgovori