Tragom jednog osvrta biskupa Celestina Bezmalinovića
Ove godine navršava se 50 godina od imenovanja pomoćnog hvarskog biskupa Celestina Bezmalinovića (Selca, 1912. – Hvar, 1994.) za biskupa koadjutora s pravom nasljedstva i ujedno imenovanja apostolskim upraviteljem “sede plena” Hvarske biskupije. Na tu službu imenovao ga je 21. prosinca 1967. papa Pavao VI. Kanonsku upravu biskupije preuzeo je 9. siječnju 1968., a svečano ustoličenje bilo je u Hvaru 6. veljače 1968.god.
Bezmalinović nije bio nepoznat ni široj ni užoj javnosti, jer je od 1956. bio pomoćni biskup mons. Mihi Pušiću i naslovni biskup Hadrumetinski. Riječ je o dominikancu s Brača kojeg je 1956. za biskupa zaredio nadbiskup Franjo Šeper u zagrebačkoj katedrali.
Ovdje ga spominjem, jer mi se čini veoma vrijednim prenijeti njegov osvrt iz 1968. god. objavljen u Glasu Koncila, i to posebno kao izvor za one koji prate i uspoređuju vjersko stanje na našim otocima u kontekstu društvenih promjena. Naime, prigodom proslave 50. godišnjice smrti vrhbosanskog nadbiskupa Josipa Stadlera u Sarajevu, sedmorica biskupa dala su izjave za božićni broj Glasa Koncila o stanju u svojim biskupijama, a među njima i biskup Bezmalinović.
I u hvarskoj biskupiji ima vjerskog indiferentizma, a nije ni čudo. To su poslijeratne pojave: jaki razvitak turizma, propaganda materijalizma, veliko angažiranje u izgradnji materijalnog blagostanja. Ipak, na izmaku ove godine moram reći da sam zadovoljan s obzirom na ono što bi moglo biti mnogo gore. Naš narod nije izgubio vjeru. Čim mu se pruži prilika, čim se malo prene, taj narod zna pokazati da vjeruje, osobito da čvrsto stoji uz Crkvu, uz Svetog Oca. Liturgijski život kod nas je u Dalmaciji od starine razvijen, i nije jenjavao. U nas se posvuda pjeva pučka misa, imamo pjevane liturgijske večernje na zavidnoj visini. Vjernici osobito vole svoje bogoslove. Imamo sada šesnaest bogoslova i deset sjemeništaraca, a biskupija broji svega 35 tisuća vjernika. Ali mnogi sele, odlaze u svijet, osobito u Ameriku. Kod kuće im nema ekonomskog opstanka. Ipak, poslije rata gotovo su sve naše crkve popravljene doprinosima samih vjernika. Mi crkava imamo dovoljno. Nema sela bez crkve lijepe i bogate. Samo, nema svaka crkva svećenika ni naroda da je ispuni. Od vjerske štampe osobito je dobar Glas Koncila. Naši ga ljudi veoma rado primaju i čitaju. Čuo sam pokoju primjedbu da se u Glasu Koncila nađe pokoji napis koji ne djeluje baš edifikatorno na naš seljački svijet. Dakako, mi takvima odmah tumačimo, da su to informativne novine, da to sve nije pisano samo za naš seljački svijet, da se kod pisanja računa na sve slojeve, da to dolazi u ruke i onima koji na vjeruju…
- Kako je te iste 1968. izgledao Glas Koncila, koji je do početka 1985. tiskan kao dvotjednik, posebno za one koji iz uspoređivanja onodobnih i današnjih tiskovina mogu prijeći u prostor spoznaje, dovoljno je razlučiti s jedne od tadašnjih naslovnica.
Odgovori