Crkva – od čega živi?

Uz ređenje novog hvarskog biskupa mons. dr. Petra Palića

Kad je Ivan Dominik Stratiko, glasoviti biskup istarskog Novigrada, 1784. god. premješten za biskupa u Hvar, val oduševljenja mnoge je zahvatio. Znajući o kome se radi, što je sve do tada postigao i kakav ga je glas pratio, mnogi su u tome vidjeli jedinstveni dar i znak. U prigodi njegova ustoličenja u hvarskoj katedrali, jedan se govornik i njegov govor do danas očuvao kao istinsko svjedočanstvo vremena. Bio je to Julije Bajamonti, liječnik u Hvaru, glazbenik, književnik i polihistor. U govoru, kasnije tiskanom u Padovi, posebno se istaknula njegova misao vodilja: “Došlo je doba svjetlosti! Stratiko je u Hvaru!” Već tijekom njegova nastupa mnogima se nije svidjelo što je govorio, a i kasnije će sadržaj njegova govora mnogi osporavati, no, kako bilo da bilo, bio je to govor – kako s pravom zaključuje Stjepan Krasić – u kojem se “na poseban način ogledavaju političke, gospodarske, kulturne i vjerske prilike u kojima se u to vrijeme nalazio Hvar…”.

No, Bajamonti je davno kazao što je imao reći. Mijene vremena i ljudi u njima učinile su svoje. Štošta se zbivalo na prostorima koji se vezuju uz Katedralu u kojoj je govorio. Bajamontijev govor s vremenom se pridružio povijesnim vrelima, no vrelo vjere nije isto što i prašnjavi spisi. Vrelo vjere i dalje je živo. Ipak, ne hrle mu svi, niti je uvijek na dobrome glasu. Vrelo vjere prima svakoga, ali nitko na njemu ne može piti umjesto drugoga.

Preko Stratika i Bajamontija dolazimo do nas danas. Jednim skokom prelazimo više od dva stoljeća i tri desetljeća. Ulazimo u istu Katedralu. Pred nama se otvara pogled u slavlje ređenja novog biskupa. Ponedjeljak je 30. travnja. Vruć dan. Pravo ljeto. Pjaca pred Katedralom postaje lađom na otvorenom, a Katedralu ispunjava mnoštvo biskupa, svećenika, redovnika i redovnica… Pod svodovima staroga zdanja, čije pročelje i zvonik najbolje svjedoče o mjeri ljepote i ukusa, pri svršetku slavlja čut će se nekoliko pozdravnih govora. Jedan od njih bit će drugačiji. Upravo s mjesta gdje se dotiču lađa i svetište, kao na granici novih uvida, u ime svećenika, redovnika i redovnica pozdrav novome biskupu će uputiti supetarski župnik don Toni Plenković. Iz riječi u riječ, kao po nekom mostu, vraća nas u zbilju. U don Tonijevom pozdravu prošetale su Katedralom slike koje zaranjaju dublje i ozvučuju ono što se često prešućuje ili se govori samo u kružocima, što se, sasvim je sigurno, rijetko ili nikada ne izgovara u svečanom slavlju, posebno ne na našim stranama. No, svidjelo se to nekomu ili ne, taj kratak i otvoren, prodoran, živopisan i, dakako, siguran govor, daleko je od uobičajenih fraza, dosadnih tipskih formi i citata. Bio je to govor u kojem je odjekivao stav, a stav otkriva mentalitet. Misao koja krči put i probija do istine kao topovska kugla. U malo riječi i s nekoliko dojmljivih slika izrečena je spremnost i poziv našem novom biskupu na hrabrost, ustrajnost i zajedništvo muka. A nije lako slušati riječi koje nas prokazuju i oslikavaju oluje koje udaraju na jednu mjesnu Crkvu. Zato bi valjalo u njegovim riječima čuti više od pukog pozdrava, više od pozdrava usredotočenog na Crkvu koja živi na Hvaru, Braču i Visu. Riječ je o slikama koje mogu stajati posvuda. I još nešto. Važno je prepoznati da je sav govor prožet duhom crkvenosti koja računa i zalaže se za istinu, suodgovornost, služenje koje nije uvjetovano pogodnostima.

No, vratimo se još malo mjestu slavlja. Svaki je od pozdravnih govora, kao i cijelo slavlje ređenja, u pozadini imalo velebni oltar s kojeg stoljećima jedna istina izaziva uvijek novom svježinom. Riječ je o oltarnoj slici s prikazom trojice svetaca i Bogorodice s Djetetom. U sredini je naslovnik i zaštitnik, sv. Stjepan papa. Palma Mlađi, slikar kojem je povjerena njezina izrada, umro je ostavivši platno nedovršenim. Ali tadašnji kanonik i operarij Andrija Bartučević nije se odrekao visokih zahtjeva s kojima se krenulo u narudžbu slike. I dalje želi uglednog slikara. Preporuča da sliku dovrši poznati Sante Peranda. Na otoku, a nije otok. Zna za veličinu, jer veliki se ne mogu sputati morem, jer visoka kulturna razina ne uzmiče pred preprekama. Nešto od tog prokušanog povijesnog držanja i otočkog ponosa, na koje nas baština izaziva, do danas je očuvano. Stoga smo s pravom ponosni otmjenošću i dubinom riječi koju je don Toni uputio mladom hvarskom biskupu mons. dr. Petru Paliću. Na tom tragu ovdje prenosimo snimku njegova govora kao poticaj na rast crkvenosti u svim našim biskupijama.

 

← Otoci biskupije koja nije otok

Zbogom Dalmacijo! →

Odgovori

Napomena: Objavljuju se samo imenom i prezimenom potpisani i obrazloženi komentari, pitanja i prilozi.

Autorski tekstovi urednika smiju se koristiti i prenositi bez ikakve dozvole, uz zamolbu da se navede izvor.

WEB DIZAJN I PODRŠKA: STJEPAN TAFRA.