Uz 800. obljetnicu utemeljenja reda posvećenog otkupu robova
U svijetu su postojale i do danas postoje marijanske pobožnosti koje su nastale u teškim povijesnim okolnostima ili su bile odgovor na zbivanja koja su u kršćanima budila spremnost na vjerničku zauzetost. Jedna od takvih pobožnosti potječe iz daleke 1218. god., i to s područja Pirinejskog poluotoka. Riječ je o štovanju Gospe od Milosrđa. Iako kod nas ima i crkava i slika pod tim naslovom, riječ je o zasebnom marijanskom kultu koji je kod nas gotovo nepoznat, a vezan je uz Red Gospe od Milosrđa za otkup robova – mercedarijevce (Ordo Beatae Mariae Virginis de Mercede). Osim toga reda, tim su se poslanjem u davna vremena bavili i redovnici trinitarci (Red Presvetog Trojstva) kojih je bilo i na području pod mletačkom upravom.
Sve je započelo kad je Gospa u Barceloni u noći s 1. na 2. kolovoza 1218. od sv. Petra Nolasca zatražila da se osnuje red za otkup kršćanskih robova, što se i dogodilo 10. kolovoza iste godine u barcelonskoj katedrali, i to uz blagoslov aragonskog kralja i mjesnog biskupa. Gospa Otkupiteljica robova, kao posebni blagdan 24. rujna, slavljen najviše u područjima mercedarijevskog utjecaja, najviše se slavi u zemljama Latinske Amerike i Pirenejskog poluotoka. Red ima četvrti zavjet: morali su biti spremni zamijeniti svoj život kao taoci za život kršćanskog roba ukoliko mu je prijetio otpad od vjere.
Nevidljive verige modernog ropstva
Gospa pruža škapular sv. Petru Nolascu, a na prsima joj je mercedarijevski grb. Raskinuti uznički lanci u Isusovim ili Gospinim rukama redoviti su ikonografski detalj mercedarijevskog kulta.
Mercedarijevska obitelj zastupljena je u više ogranaka. U Španjolskoj Red ima dvije provincije, a šest u Latinskoj Americi. Ima i nekoliko vikarija i delegacija u jedanaest zemalja. Danas svoju karizmu ostvaruje u apostolatu zatvorenika, zbrinjavanju izbjeglica, potlačenih i društveno odbačenih. Usto, posebno djeluju na planu obrazovanja. Nove povijesne okolnosti postavili su mercedarijevsku karizmu pred nove izazove pa se poslanje posvećuje nadilaženju novih oblika ropstva, a to su ekonomska, društvena i duhovna. U temelju karizme duboko je nadahnuće Kristom koji je dao život za slobodu sinova Božjih. Kristovo djelo otkupljenja nosivi je stup cijele mercedarijevske karizme u svim povijesnim okolnostima. Stoga je razumljivo da je mercedarijevska karizma izazov svim kršćanima kako bi se prepoznalo da krsno poslanje traži zauzimanje za evangelizaciju struktura koje ne doprinose uključivanju društveno odbačenih i zapostavljenih. Tu ubrajamo i one sustave i mentalitete koje valja prosvijetliti svjetlom Istine kako bi se uklanjali nevidljivi lanci modernog ropstva.
Četvrti se zavjet Reda obično naziva “zavjet krvi”. Pod njim se misli na spremnost razmjene, odnosno obvezu da se samoga sebe preda u ropstvo kako bi se druge izbavilo, primjerice, iz ruku Saracena. Zbog tog zavjeta povijest Reda bilježi brojna imena mercedarijevaca čija je sudbina nepoznata nakon razmjene. Taj drevni četvrti zavjet, pomalo viteške naravi, izaziva suvremeno stanje kršćaninova opredjeljenja, jer u uvjetima potrošačkog društva pozvani smo još više založiti samoga sebe za dobrobit istinske slobode, rasta i očovječenja drugih ljudi. Vrijedi to posvuda, posebno na planu oslobođenja iz okova različitih nečovječnih ideologija, laži i zavođenja. Sfere osobnog, društvenog i vjerskog života takvih okova imaju u izobilju. Dovoljno je istaknuti okove vjerskog fanatizma i slijepog tradicionalizma. To su također područja na kojima se očekuje miris mercedarijevske karizme. U uvjetima rastuće sekularizacije i vjerske ravnodušnosti, nije ni potrebno isticati važnost zalaganja za istinsku slobodu. Odgoj i obrazovanje također se uklapaju u područje zalaganja oko očovječenja i buđenja svijesti o slici Božjoj u nama.
Zahtjevi slobode savjesti, slobode vjeroispovijesti i slobode govora oslobađaju nas pokušaja svođenja čovjeka na iracionalno biće koje bi se olako trebalo prepustiti instinktima. Marijanska pobožnost, koju je Red uvijek promicao, upravo se može vezati uz princip raskinutih okova, tj. poniranje u Marijin život – koji je bio sav za Boga i sav za ljude, jer je raskinula okove oholosti kroz svoj “da” Bogu – znači veliko “da” slobodi na koju nas Bog poziva i koja se ostvaruje u djelotvornoj ljubavi. Gotovo da je teško naći pobožnost koja se tako i toliko zgodno uklapa u suvremeni svijet.
Tragom jednog likovnog ostvarenja na Visu
Jedan od rijetkih spomena mercedarijevskog kulta na našim prostorima, barem koliko mi je poznato, nalazi se u Visu. U viškoj crkvi Duha Svetoga očuvana je oltarna slika Gospe od Milosrđa (“de Mercede”), iako ne i oltar na kojem se izvorno nalazila. Slika, koju Cvito Fisković pripisuje mletačkom slikaru Giambattisti Pittoniju, prikazuje Bogorodicu koja u ruci drži mercedarijevski škapular i Isusa na krilu. Zbog sličnih ikonografskih crta, prikaz nas lako može navesti na pomisao da je riječ o slici Gospe Karmelske. Mali škapular s križem u obliku malteškog križa jasno govori da je riječ o spomenutom marijanskom kultu kojeg je promicao spomenuti red s izvornim viteškim ustrojem. Podno Gospe nalaze se sveti Nikola, odjeven na način istočnih biskupa i uz njega su položene tri zlatne jabuke, potom je sveti Rajmund Nerođeni, inače kardinal, prijatelj i pratitelj sv. Petra Nolasca, utemeljitelja mercedarijevaca. Nolasco je prikazan s redovničkim škapularom na kojem je crveni mercedarijevski križ. Između jednog i drugog sveca je u klečećem položaju đakon kojem je teško odrediti identitet s palmom i mačem kao atributima mučeništva.
Oltarna pala Gospe “de Mercede” u Visu.
Vis – meta gusarskih napada
Otok Vis je, znamo, veliki dio svoje prošlosti bio izložen gusarskim napadima i odvođenju stanovništva u ropstvo, posebno u vrijeme osmansko-mletačkih ratova. Već iz toga je jasno da jedna takva slika nije zalutala na Vis. U tim okolnostima je razumljivo očekivati da, osim spomena na gusare (korsare) u nazivu Gospine crkve u Komiži, i u Visu imamo trag koji nas upućuje na nekadašnju opasnost od gusara. Tako je jedna Gospina slika, danas smještena na sjevernom zidu crkve Duha Svetoga u Visu, pored ostalih viških obrambenih zdanja, svjedok protugusarske povijesti otoka Visa. Slika je očito s početka 18. st. Izvorno se nalazila na oltaru kojem su utemeljitelji braća iz viške obitelji Tramontana, što otkriva zapisnik vizitacije hvarskog biskupa Petra Ribolija iz 1770. god.
Iako je 7. listopada 1571. kršćanska mornarica kod Lepanta pobijedila i spriječila tursko nadiranje morem, te su godine Osmanlije osvojili Ulcinj. Time počinje nova noćna mora na našim stranama – strah od gusara. Stanovništvo Ulcinja je protjerano i izloženo masakru, a naselilo se više stotina gusara iz Alžira, Tunisa i Malte. Iz literature znamo da se u Ulcinju nalazila velika tržnica kršćanskih robova, a ti su robovi bili najunosnija roba na Sredozemlju sve do početka 19. st. Napad ulcinjskih gusara posebno je bio bolan 1654. god. kad u njihovu napadu stradavaju Vis, Korčula i Lastovo.
Slika na drvu iz komiške crkve Gospe Gusarice je “ex voto” Nikole Alibanovića nakon neuspjelog gusarskog napada.
Usto, za otok Vis se može reći da je do početka 19. st. spavao u strahu. Afrički i ulcinjski gusari bili su mu noćna mora. Dospjeti u gusarske ruke, biti odveden u surovo ropstvo, čekati u neizvjesnosti zarobljeništva, posebno kad se dospije na afričko tlo, nadati se otkupnini, predstavljalo je veliki napor. Stoga je svaki izlazak na pučinu predstavljao posebnu opasnost, što su nadasve osjetili ribari. Svjedoči nam to do danas sačuvana zavjetna slika kapetana Nikole Alibanovića iz komiške crkve Gospe Gusarice na kojoj je prikazan moćniji gusarski brod u potjeri za domaćom gajetom, kao i brojne puškarnice po komiškim kućama, crkva-tvrđava svetoga Roka i ostalo. Zanimljiv je i zapis iz 1667. god. o “sudaru” franjevaca konventualaca i turskih gusara na putu iz Visa prema Korčuli kad su kod Korčule fratri otvorili vatru na njih s obližnjeg otočića.
Kad je u 17. st. izgledalo da će se Peraštani zbog učestalih gusarskih napada potpuno iseliti, Sinjorija ih od toga nauma odgovara pobudnim riječima: Jer na drugome mjestu, koje ne bi bilo Perast, vi ne biste bili Peraštani, i s imenom bi se izgubio ujedno spomen i čast odličnih djela i junaštva vaših pređa i vas samih, što vas drži kod drugoga svijeta na cijeni i dobru glasu, a kod nas vas čini mnogo zaslužne i drage.
Kad se iščitavaju povijesne stranice Perasta, kako nam donosi pero Pavla Butorca, onda je zgodno navesti podatak o sedmorici krčih kanonika koji su 1573., ploveći prema Veneciji, upali u ruke gusara koji su ih otpremili u Herceg Novi. Još je zanimljiviji podatak da su osmanski gusari 1571. god. zarobili Ivana Bruni, Ulicinjanina i barskog nadbiskupa i prikovali ga kao veslača. Kad su ga u Lepantskoj bitci kršćani zatekli u takvom stanju, misleći da je “Turčin”, smakli su ga na galiji 7. listopada 1571. god.
Obrambeni mašikul nad ulazom u crkvu-tvrđavu svetoga Roka u Komiži
Marom Cvite Fiskovića, koji je objavio nekoliko arhivskih podataka kojima se rasvjetljava pitanje gusara i Visa, dolazimo do saznanja o pismu hvarskog plemića Antuna Gazarovića, napisano u albanskoj Valoni 25. kolovoza 1591. U pismu moli suprugu Katu da proda cijelo imanje te pripremi 320 talira za njegov otkup. Ujedno moli da proda sve što ima kako bi omogućila djeci što bolji odgoj. Gazarović je proveo šest surovih godina u ropstvu dok se nije prikupila potrebna otkupnina. Nakon potrebnog dopuštenja, prodana je zemlja u Hvaru i u Malim vošćicama na Visu. Ujedno donosi podatak da su 1603. turski gusari zarobili Andriju Mardešića i njegova oca Matu te za njih tražili otkupninu. Oca su pustili, jer je obećao otkupninu, a sina su zadržali kao taoca. Međutim, Mate je umro u Komiži, a rodbina nije htjela preuzeti na sebe otkupninu. Potom je Andrijina supruga Vica molila kneza i providura hvarskoga da joj dopusti prodati zemlju na predjelu Bara u Komiži. Broj gusarskih napada na Vis nije poznat, a i jedini veliki turski napad iz kolovoza 1571. g., nedugo prije Lepantske bitke, zapravo je bio gusarski napad kad su s prostora naših otoka odveli oko 1600 stanovnika u ropstvo.
Usto nam je poznat podatak iz 1698. da su gusari u razdoblju prije te godine odveli u ropstvo 176 Komižana, iako se ne navodi na koje se točno razdoblje misli. Zahvaljujući Karamaneovu paničnom strahu od gusara, znamo za noćni napad ulcinjskih gusara na Komižu 1715. god. Iako su se iskrcali po noći, bili su poraženi kod izvora Dragovoda.
Južna puškarnica uz vrata komiške crkve-tvrđave svetoga Roka
Odgovori