“Nekima je ta zabrana bila katalizator talenta” (Slobodan Novak).
I.
Ne obogaćuje svako bogatstvo. Isto vrijedi i za riječi. Kad ih pisac uobliči u tekst, tek se onda vidi bogatstvo i snaga riječi koja uznemiruje, budi i daje glas onome što ne može doći do glasa. Tekst, jasno, može pokazati koliki je promašaj prazna riječ, posebno pozivanje na otvorenost, širinu i dijalog iz usta onih koji se ne miču iz brloga monologa.
Sve navedeno o bogatstvu riječi mogu reći za tekst kojeg nam je uz jučerašnji Veliki petak iznjedrio Ivica Jakšić Čorkić Puko. Kroz usta tog otočkog genija, ma koliko to nekomu izgledalo pretjerano rečeno, neprilika pandemije koronavirusa je izazvala misao i omogućila da otok dođe do riječi kroz usta stvaralaštvu predanog Boljanina koji je prigodno sročio “šćavet” naših dana. I ne samo to, Jakšić ne piše iz puke slobode, njegovo pisanje otvara prostor slobode u drugima. Potvrdilo se time drevno načelo da gostoljubive neprilike čovjeku otvore oči pa otkriju da su ljudi gozba duše. Da, samo i jedino ljudi!
Možda će se nekome učiniti neumjesnim ili nedosljednim da s jedne krećem na drugu temu. Činim to jer sam uvjeren da u njegovim riječima leži isti naboj kojim želim sročiti svoj osvrt na dio komentara koji jučer i danas izlaze u javnost na račun održane procesije “Za križen” na Hvaru. Nisam optimist na način da bih mislio da će moje riječi razuvjeriti onoga tko dijeli drugačije gledište. Posebno ne stoga što je istina da su riječi najčešće fotografija nečije duše. No, kako bilo da bilo, mislim da je obveza i prilika ponuditi javnosti i drugačiju riječ kako se ne bi dobio dojam da je svejedno tko što misli ili da se prepuštamo slijeganju ramena pred pokušajima da slijepac vodi slijepca.
II.
Dakle, nije bilo neočekivano da će s blizinom Velikog tjedna, kako je i bilo najavljeno, porasti zabrinutost za zdravstvenu sigurnost u stanju pandemije koronavirusa, a time i pitanje održavanja procesije “Za križen” na Hvaru. Potpuno je bilo opravdano čuti i razumjeti zabrinutost s tim u vezi. Svijet zasigurno ne bi propao da nije došlo dopuštenje Stožera. Nitko se razuman u sadašnjoj neizvjesnosti tomu ne bi čudio, ma koliko mu to teško padalo. Uostalom, zabrane su upisane u njezin povijesni hod.
Ali nije to predmet moga osvrta. Posrijedi je nešto drugo. Možda čak poraznije. Valja jasno reći da je i prije početka procesije “Za križen” krenula karavana ideoloških prijevoznika u različitim oblicima virtualnog izražavanja u kojima se kristalno jasno vidi da je meta njihovih osvrta nešto drugo. Brojne prosudbe u vezi zdravstvene sigurnosti možemo s pravom smatrati dobrodošlim, razumljivim i očekivanim obolom, no ono što je također vidljivo u dijelu većih ili manjih osvrta, pokazuje da je ovogodišnja procesija postala katalizator općih ideoloških i negativističkih stavova prema vjerskoj dimenziji osobnog i javnog života na našim prostorima. U mnogim se osvrtima vidi da su autori kritika ugojeni u ideološkoj i politikantskoj samoizolaciji svojih svjetova, lišeni osnovnih zakonitosti racionalne refleksije i kulturološke osjetljivosti, pa im je hvarska procesija postala svojevrsni podij za disonantan ideološki pjev iz očito probitačne zarobljenosti u ideološkoj agresiji. Koliko je ideološka agresija u njima samima nasljeđe sekularne religioznosti iz vremena religije komunizma ili je posrijedi svjetonazorsko nasljeđe njihovih djedova i baka ili osobno izboreno gledanje, ostavljam svakome da razmotri iz svoga kuta.
Gospodo, otočki Veliki petak je Veliki petak otočana. Nije hvarski Veliki petak puka priča o vjeri življenoj kao da je riječ o okamini predlogičkog mentaliteta. Svim jučerašnjim i današnjim protuvjerski raspoloženim osvrtima, bilo s Hvara bilo izvan Hvara, koji želju otočana za održavanjem procesije vide kao dokaz zatucanosti neprosvijećenih otočana koje Crkva drži u probitačnoj pokornosti i nesposobnosti usklađivanja s duhom vremena, bez okolišanja i s ponosom mogu reći da je otočki Veliki petak, to nepresušno nadahnuće jadranske Hrvatske, kultura u najizvrsnijem suglasju s kultom. Veliki petak je hvarski genius loci.
III.
Mi smo – a znam da s pravom mogu uključiti brojne otočane u svoj osvrt – imajući povlaštenu mogućnost odrastanja u toj i takvoj sredini otočkog kulta i kulture, u njoj nalazili najizvrsnije mehanizme samokritike prema sebi i svome i, bez imalo uvijanja rečeno, kulturu kritike i rasudne moći prema vjeri i vjerskom životu, Crkvi i crkvenoj hijerarhiji. Mislim na kritičnost kakva se kod mnogih dežurnih motritelja hrvatske zbilje još ni izdaleka ne prepoznaje. O objektivnom poznavanju materije o kojoj se u komentarima piše, nije potrebno ni govoriti.
Odrastati u tom ozračju, šireći u drugim sredinama spoznajna obzorja i uvijek iznova nadrastati sebe kroz uvid da protiv činjenica nema argumenata, olakšava prepoznavanje naboja ideološke agresije u mnogim osvrtima koji su pisani bez imalo intelektualnog poštenja i svijesti o psihološkim, kulturološkim i društvenim posljedicama osvrta u vezi održavanja prek(jučerašnje) procesije “Za križen”. I nije svako zlo za zlo. Spomenuti će komentari biti novi povijesni sloj, svjedočanstvo vremena u kojem je hvarska procesija poslužila kao meta protuvjerskih komentara kakvih u svom povijesnim hodu od 16. st. do danas nije dobila.
Sve napisano u ovome osvrtu može se doimati pukim čarobnjaštvom riječi ili nepotrebnim bavljenjem sporednim stvarima. Ipak, napisano nije u službi bojišta riječi, nego kao prilika da otočani, podložni iluzijama i lažima kao i svi drugi ljudi, posvijeste sebi i svojima da nije pravi problem hoće li netko “izvana” imati ove i one komentare. Važno je da Veliki petak otočana ne postane osuda bez suda samih otočana zbog vjerničke i kulturne nedosljednosti ako se nakon pandemije koronavirusa na pojedinačnoj i strukturalnoj razini naših mjesta ne dogodi odgovornije postavljanje prema životu kojeg smo uvelike zatrovali bolesnim pogodovanjem brzoj zaradi i turističkoj monokulturi koja je najbolji primjer suludog odudaranja od stoljetne kulture življenja na otocima.
(Na Veliku subotu u Pučišćima)
Jakša Maroević
Hvala don Ivice na divnom tekstu, kao i lucidnom Ivici Jakšiću Čokriću Pukotu, koji je svojim sjajnim projektom Velikog petka isprovocirao Vaš tekst.
Iskreno se nadam da će nakon ove pandemije ljudi na našim škojima barem malo korigirati svoju paradigmu življenja i rada i vratiti se sadržajno tradicionalnoj kulturi življenja, pri tome ne odričući se istinskih benefita koje
nam, htjeli ili ne, današnje vrijeme donosi.
U to ime Želim Vam Sretan Uskrs!
Margita Lubina
Hvala dragi don Ivica i vaše nam predike još uvijek nedostaju. Puno zdravlja i sretan Uskrs.
Damir Carić
Da, i mene su zabolili zlonamjerni tekstovi. Bravo don Ivica!