Jučer su lefebvreovci u Écôneu, švicarskom selu u kantonu Valais, tijekom petosatnog slavlja pod šatorom, zaredili četvoricu novih biskupa bez papinskog dopuštenja. Slike i snimke posreduju pogled u slavlje festivalskog tipa s latinskim jezikom i neogotičkim ornatom. Pred sjemeništem u Écôneu okupilo se više od 15 tisuća simpatizera i sljedbenika iz, kako prenose mediji, 70 zemalja. Prava je šteta da scenografija nije bila upotpunjena kraljevima i kraljicama, vojvodama, prinčevima i princezama, paževima i dvorjanima iz vremena katoličkih monarhija pa da festival nostalgije i svečane ozbiljnosti dosegne neslućene dosege.
Tko su lefebvreovci? Riječ je o sljedbenicima nadbiskupa Marcela Lefebvrea (1905. – 1991.) koji je, pojednostavljeno i uvjetno rečeno, odbio prihvatiti Drugi vatikanski koncil (1962.-1965.) te je 1970. god. osnovao Svećeničko bratstvo sv. Pija X., a potom i međunarodno sjemenište u kojem su se slijevali mladići nezadovoljni pokoncilskim promjenama u Crkvi.
Lefebvre je izazvao prvi veliki lom 1988. god. kad je, svjestan blizine smrti i opasnosti da svoju zajednicu ostavi bez biskupa, zaredio četvoricu svećenika za biskupe bez papinskog dopuštenja. Kasnija „popuštanja“ pape Benedikta XVI. i pape Franje, kao i prekjučerašnje pismo pape Lava XIV. nisu urodili plodom pa je ređenje novih biskupa samorazumljiv iskorak u raskol ili šizmu.
Tko je podrobnije pratio razvoj lefebvreovaca zna da je jučerašnji čin očekivan. Naime, bilo bi smiješno očekivati da prihvate Papin poziv. Budući da se ne radi o pukoj ultrakonzervativnoj skupini, nego o grupaciji utemeljenoj i građenoj na sektaškim principima i dualističkom mentalitetu pobjede Crkve nad svijetom, drugačije nije moguće. Jasno, bez financijske pomoći i društveno-političkog konteksta, i to sa svim dosezima sekularizacije u zapadnjačkim društvima, nikada ne bismo svjedočili današnjem činu i brojnosti Lefebvreovih sljedbenika okupljenih pod sloganom: “Naša budućnost je naša prošlost!”
Lefebvreovci, znamo, sebe shvaćaju kao spasitelje Crkve, i to Crkve za koju smatraju da je Drugim vatikanskim koncilom i pokoncilskim razvojem ispila čašu modernističkog otrova, prignula koljena pred demokratskim svijetom, izdala Tradiciju, pristala na ekumenizam, vjersku slobodu i liturgijsku obnovu te oskvrnula vjeru koju su katolički vladari i narodi krvlju branili kod Lepanta, pod Bečom, itd.
Međutim, osim lefebvreovaca danas ima mnogo katolika diljem svijeta koji potpuno ili djelomično dijele ista gledišta i, htjeli mi to priznati ili ne, priželjkuju papu ili koncil koji će osuditi koncilske „novotarije“ i vratiti nas u kakav-takav “ancien régime”. Zato žarište problema nije „proizvodnja“ biskupa u Écôneu, nego činjenica da posljednjih godina svjedočimo pripuštanju svećeničkom ređenju brojnih mladića koji imaju ista nagnuća kao i oni u sjemeništu u Écôneu, a svoj duhovni svijet oblikuju sadržajima s tradicionalističkih društvenih mreža i sličnih izvora. O tome se, nažalost, premalo ili nimalo govori. Usto, poplava istih ili sličnih nagnuća postoji i među vjernicima laicima. Očito je da u uvjetima autocenzure i osjećaja nemoći stvari i u Crkvi u Hrvatskoj idu kako idu te da manjak duhovnih zvanja „prisiljava“ da se „redi sve i sva“ i da se u pastoralu nudi ono što „ljudi vole“. Zato je glavno pitanje tko će odgovarati za sljepoću mladih ljudi u bogoslovijama i u pastoralu, kao i za njihovo pogrešno tumačenje ili neprepoznavanje uzroka crkvenih kriza. Uostalom, nije novost da više nikoga ne zabrinjava zastrašujući nedostatak interesa prema teološkim temama i pastoralnim umijećima.
Drugo, tko god se imalo bavio crkvenim arhivima zna da kriza vjere nije počela ni poslije Koncila ni zbog Koncila, nego davno prije Koncila. Štoviše, Koncil je bio svojevrsno nastojanje da se krene s rješavanjem nagomilanih problema. Samo puka neznalica ili glup čovjek može vjerovati da je romansirana povijest Crkve isto što i povijesna istina. Intelektualno poštenje od nas traži da se pozivanje tradicionalističkih krugova na pretkoncilsko zlatno doba Crkve i optuživanje Koncila prokaže kao puka patnja za nestankom crkvenih struktura moći i discipline u kojima je bilo previše sakralizirane svjetovnosti i bojovnog mentaliteta. Čini mi se da bi uz navedeno najbolje pristajala misao pariškog nadbiskupa i kardinal Lustigera u kojoj je kazao da nam Koncil nije oduzeo vjeru, nego naše iluzije i lažne sigurnosti te da od svećenika očekuje da budu suvremeni, a ne da budu moderni.
Koncil, znamo, od vjernika traži zrelo, odgovorno i hrabro življenje krsnog poslanja u svijetu prožetom različitim izazovima. Crkva koncilskog nadahnuća i sinodalnih dinamika nije tvornica osuda i škola moraliziranja, nego sredstvo u službi Božjeg spasenja svijeta. Ako nas Koncil uči prepoznavati dobro u svijetu, onda nas nužno poziva na kulturu dijaloga i susreta, a ne na poticanje sektaškog mentalita u pastoralu i u formaciji svećeničkih kandidata.
Treće, često se mladima u bogoslovijama nude retuširane predkoncilske pobožnosti i pobožni savjeti kao siguran kompas u sadašnjem trenutku, a zapravo ih se čini slijepima za stvarnost i nesposobnima za odgovorno ophođenje s teškoćama kroz koje su pozvani pronositi plamen osobne vjere. Rast u vjeri nije i ne može biti tehnika dresiranja ljudi za poslušnost i za nekritičko očuvanje crkvenih struktura. Tko pristane na dresuru može sigurno ubirati plodove profesionalne deformacije ili patoloških stanja. Sve u povijesti ima svoj kontekst, a oslanjati se na pobožnosti iz predmoderne i nuditi anakrone odgovore na pitanja suvremenog čovjeka znači odgajati ljude za intelektualnu nemoć i za vrijeme u kojem neće živjeti.
Odgovori