U nedavnom razgovoru s jednim poznanikom iz redova prosvjetnih djelatnika ostao sam zatečen podatcima o načinu na koji većina mladih srednjoškolaca provodi ljeto u jednom od većih turističkih mjesta na jednom od naših otoka. Kaže mi da se posljednjih godina tijekom ljetnih mjeseci primjećuje porast tzv. kompjuterskih freakova, odnosno mladih koji ljeto provode na, slikovito rečeno, digitalnim plažama svojih soba izbjeljujući kožu pred kompjuterskim ekranima. No tu priča ne završava. Njima se pridružuje, kako mi kaže, skupina mladih istoga uzrasta koji se redovito bude u kasnim popodnevnim satima te nakon “servisiranja” redovitih potreba i dokoličarenja kreću u “bolji život” do zore. I tako iz dana u dan. I ne bi priča o izlascima bila novost da nije riječ o rijetkima koji na spomenutom području tijekom ljeta imaju ozbiljniju radnu obvezu, bilo u obitelji bilo u nekom ugostiteljskom objektu ili nekom drugom poslu. Zabrinjavajuće je to sa svakog gledišta, jer riječ je o mladima koji su poprimili mentalitet odraslih pa nije rijetkost da se oni “odmoreni” s lakoćom ismijavaju rijetkim pojedincima koji za nekoliko tisuća kuna moraju “crnčiti” ovdje i ondje, jer su im staromodni roditelji tako odredili ili su na to prisiljeni zbog lošijeg obiteljskog proračuna. Priča i nije odviše nova kad se sjetimo poznatih primjera iz 80-ih godina 20. st., primjera iz kojih se mogu uočiti uzroci svih naših današnjih kriza. Navedeno, dakako, otvara nova pitanja o stanju koje je opasnije od razornog potresa, a kojem – odgovorno tvrdim – većina ne pristupa svjesno. Svjesnim bićima – a čovjek je to barem po definiciji – navedeni primjeri nameću potrebu da se žurno pokrene rasprava o posljedicama mentaliteta nastalog u mjestima oblikovanim turističkom privredom, posebno ondje gdje se kroz nekoliko mjeseci ubire “masna para” i gdje smo se zbog unosne turističke privrede navikli na novac i nerad, sveznadarstvo, kuknjavu i kritizerstvo. Dakako, generalizacija bi bila čisti promašaj. Ipak, kad se sve zbroji i oduzme, na prostoru našeg priobalja ima priča u kojima se mogu čuti neočekivani pokazatelji nesklada između dobre zarade i odljeva mladih, otmjenih apartmana i nezainteresiranosti za kulturne sadržaje u zimskim mjesecima. Takvi su nam primjeri dovoljan razlog da vidimo kako “nije u šoldima sve”, da naš domaći privredni dogmatizam, koji je građen na mitu o turističkom raju i djeci rasterećenoj od kućnih i inih obaveza, dovodi do antropološkog onečišćenja, tj. urušavanja ljudi, inovativnosti i poduzetničkog duha. Zar nije smiješno da se sve više priređuju ove i one radionice za djecu, dok istodobno sudjelovanje djece u obiteljskim poslovima, pa time i u izgradnji svijesti i identiteta pripadnosti zajednici, barem kad je riječ o našim turističkim mjestima, postaje sve manje. Bojim se da su brojne radionice jedan oblik dadilja koje bi trebale dati ono što očevi i majke, pa i širi kontekst, više nisu u stanju. Volio bih da me po tom pitanju budućnost demantira.
II.
S druge strane, često smo u opasnosti da stvarima pristupamo kao da s nama počinje svijet, da postojimo samo mi i da su naše sadašnje brige najveće na svijetu. Lako nam se dogodi da umislimo kako su prijašnja vremena i u njima stečena umijeća neupotrebljiva, da se iz prošlosti ne može izvući pouka za sadašnji trenutak. No, prošlost, ma koliko bila teška, ima i svoje svijetle strane. Susreti s ljudima u svakodnevici, pa bili to i učenici u našim školama, lako pokažu da smo danas često preplavljeni uvjerenjem kako se kod nas ništa ne može, da se ništa ne isplati proizvoditi, da je dobitak u utaji poreza, da je najvažnije imati poznanstva i veze, financijski potkovane roditelje ili poznanike, pripadati stranačkom klanu, itd. Ipak, tamne strane našeg gospodarskog sutona ili mrtvila nije dovoljno kritizirati, nego ih valja osvijetliti kao izazov boljem razumijevanju sadašnjeg stanja i stjecanju pogleda u vedriju budućnost. Stvarnost je takva kakva je, ma koliko je uljepšavali. Priželjkivati boljitak bez strateškog promišljanja budućnosti bezuman je put u grotlo neuspjeha. Žalopojke i ravnodušnost zasigurno ne mogu stati uz bok minulim stoljećima i žilavosti naših predaka koji su na prostorima malih otočkih svjetova oštrili duh za prepoznavanje opstanka u uvjetima neusporedivo težima od današnjih tegoba. Da nije tako, onda ne bismo imali očuvanu tradicijsku kulturu koja do danas svjedoči iz kojeg nagnuća potječu naši korijeni i tko su nam bili pretci. Duhovna strana našega bića izaziva nas na odvažno razotkrivanje uzroka i posljedica stanja koje nastaje kad se izgubi osjećaj za zajedničko i zavičajnu svijest koja čovjeka može protkati ponosom i zahvalnošću za življenje na prostoru koji je označen mukotrpnim radom ribara i težaka. Oni su – a tko bi to danas mogao povjerovati – sav svoj napor ulagali da bi osigurali sredstva za preživljavanje, odnosno namaknuli sredstva za kupovanje hrane. Srdela, hraniteljica i graditeljica otoka, bila je hrana i prodavala se drugima da bi se došlo do hrane i sredstava za život. Zato povijesna vrela imaju svoju britkost u prokazivanju naše neinventivnosti. Danas su nam povijesne pouke potrebne poput lahora na putovima naših gospodarskih neuspjeha i površnost. Školi, razumije se, pripada povlaštena uloga da odgaja djecu i mlade za kulturu znanja, za marljivost i vizije kako bi se oblikovala svijest o važnosti istinskih autoriteta.
III.
Dakako, priča o izvorima bila bi suhoparna da nema opipljivih dokaza. Čim se, primjerice, nogom stupi na Vis, Hvar, Brač, itd. – a to vrijedi i za ostale hrvatske otoke – ne možemo ne zamijetiti arhitekturu otočkih naselja. Kamen je najbolje očuvao govor prošlosti kao svojevrsnu gramatiku odnosa pojedinačnog i zajedničkog unutar malih otočkih sredina. Još donedavno se, posebno u malim gradićima, njegovala građanska svijest na kojoj su imali udjela i ribari i težaci. Bilo je tu i omiljenog kampanelizma kojim se gradio osjećaj povlaštenosti i veličine zbog pripadanja sredini koja ima nešto bolje, veće, starije, vrjednije od one druge, susjedne. Da toga nije bilo, a riječ je o obliku mentalnog suparništva sa susjednim naseljem ili drugim dijelom istoga naselja, danas ne bismo imale brojne znamenitosti. Odnos prema strancima na našim je prostorima uvijek bio zanimljiv, mediteranski. Da nije bilo otvorenosti ne bi postojale udomaćene obitelji koje su dolaskom i ostankom ostavile brojne tragove svojih umijeća i unosile gospodarske i mentalne novine. Ima u prošlosti i onoga što je trajno obilježje našeg mentaliteta na otocima. Tako kad je papinski vizitator Augustin Valier 1579. g. pohodio Hvar bilježi da je u Veneciji čuo da su Dalmatinci skloni psovanju i potajnom ogovaranju. To se, čini se, dobro može povezati uz zapis Alberta Fortisa koji u 18. st. kaže: “Hvarani su prijatelji strancu, ali ne prati ih glas da su prijatelji između sebe.” Ipak, plijeni pozornost kad Vinko Pribojević 1525. g. kaže u svom poznatom govoru za žitelje otoka Hvara da su radišni, da mrze mlitavost i lijenost, a da, što je i razumljivo, imaju u sebi “dosjetljivo lukavstvo”. Kultura stalnosti očitovale se i kad je 1797. g. zbrisana Mletačka Republika. Sazvana je tada u Kneževu dvoru u Hvaru skupština svih staleža. Bilo je to 2o. lipnja 1797. g. Na tom je skupu jednoglasno odlučeno da se Hvar i Vis – a ti otoci su tvorila jednu općinu (komunu) – pripoje ugarsko-hrvatskom kraljevstvu, odnosno habsburškom caru Franji II. Da je u tom prijelomnom trenutku postojala svijest o „razderanoj haljini“, odnosno da južni krajevi tvore cjelinu sa sjevernim krajevima, pored odluke iz Kneževa dvora, vidljivo je bilo i onda kad su glasovita braća Vranjican (kasnije: Vranyczany-Dobrinović) iz Staroga Grada, predvodnici ustanka protiv Francuza, pozivali na sjedinjenje sa sjevernim krajevima. Nažalost, ovakav tip povijesnih podataka se prešućuje ili ispušta, kao što sam nedavno imao prilike čuti na mjestu koje bi trebalo imati akademsku razinu znanja, u ime umišljene samobitnosti, a zapravo je riječ o nepoznavanju povijesnih činjenica ili pozivanju na tip kozmopolitizma koji smatra da su nacionalne vlastitosti dio zastarjelog društvenog koda.
IV.
Može se reći da smo često natovareni idejama u kojima snivaju tuđi interesi, osobito putem reklama i trendova, a da sami ostajemo zatvoreni za poduzetničke novine. Na prvi pogled čini se da kod nas nema pokretačkih izazova, da nedostaje neka buktinja koja bi rasvjetljavala put našeg nesnalaženja. Zato se valja podsjetiti da je kultura knjige, posebno od vremena organiziranog školstva u prvoj polovici 19. st. i buđenja narodne svijesti, donijela na otoke mogućnost da u mjesne čitaonice zalaze i ribari i težaci, veliki i mali, gospoda i prirodno nadareni pojedinci uz društveno senzibilizirane kojima su obiteljske nemogućnosti priječile školovanje izvan zavičaja. Bilo je to vrijeme kad, primjerice, nije bilo danas učestalog prekida studiranja, jer tko je otišao “na skule”, nije se vraćao bez rezultata. Zašto? Ne treba veliko umijeće da bi se na to odgovorilo. Očekivanja sredine, strahopoštovanje prema roditeljima, obzir prema braći i sestrama kojima to nije bilo omogućeno, značilo je pogonsko gorivo snažnije od bilo kojeg talenta. Religijski tijek godine davao je svoj posebni upliv. Korizmene i adventske propovijedi, posebno one stranih propovjednika u Velikom tjednu sa svojim pasionsko-baroknim nabojem, oštrile su sluh za kulturu riječi, za odmjeravanje boljeg od lošijeg propovjednika, za, iskreno rečeno, kulturu slušanja i suživljavanja s izgovorenom riječi koja je imala odraz na život u malim svjetovima naših otoka. Sve je to davalo godišnjem ritmu osvježenje i radost iščekivanja ponovnog doživljaja.
U malim ili većim ulicama, kalama, kaletama i po pjacetama, smještene su kuće jedna uz drugu, opremljene dogradnjama i dvorištem po mjeri mogućega i potrebnoga. Zajednički zidovi, prozori koji gledaju u prostore susjednih kuća i daju uvid u živote susjeda, kao da su inkvizicijske niše po kojima dopiru zvukovi i glasovi tuđih života. Bili su to, znamo, prostori u kojemu se znalo gotovo sve o svakome, ali je postojala kultura odmjerenosti u iznošenju i prepričavanju tuđih mana, što je bio neizostavni dio malog otočkog kozmosa koji se hranio međusobnim potpomaganjem u nevoljama i razmjenjivanjem potrepština u svakodnevnim poslovima.
V.
Stoljeća bavljenja ribarstvom i pomorstvom, praćena odredbama mletačkih vlasti u cilju usklađivanja interesa između malih i velikih, Države i općina, razvijala su, danas bi se reklo, privatno poduzetništvo i svijest da se valja izboriti za sebe bez očekivanja bilo kakvog oblika državne ili lokalne potpore. Primjerice, gospodarski razvoj dogodio se u 19. st. na Visu, a posebno na prijelazu u 20. st. Suton jedrenjaka donio je mjestima poput Staroga Grada u dijelu 19. st. gospodarski suton, ali je, primjerice, u Komiži zamašnjak donijela riblja industrija. Tako je razvoj riblje industrije krajem 19. st. i u prvoj polovici 20. st. donio velike rezultate. Pojava filoksere izvan naših prostora dovela je do ekonomske isplativosti proizvodnje vina na viškim padinama, pa je tako prije 1860. g. otok Vis proizvodio 3 do 7 tisuća hl vina, a 1893. g. 134 tisuće hl vina. Ne zaboravimo da je u tom razdoblju od 33 godine sve trebalo ručno iskrčiti, stvoriti plodne površine, zasaditi i naporno se boriti da loza donese urod i da grožđe neoštećeno dođe do konoba. Dinamike su to koje današnjem poimanju udobnosti nisu shvatljive. S druge strane, u Komiži je bilo sedam tvornica za preradu ribe, a počelo je s udruženjem “Braća Mardešić” 1870. g. Tako je do 1911. g. u Dalmaciji bilo 15 tvornica sardina, a, naglasimo, šest tvornica je bilo u vlasništvu stranaca iz Beča i Trsta, dok je devet bilo u vlasništvu Komižana. Danas u Komiži postoji samo spomen na to razdoblje i “ljuštura” bivšeg Neptuna koja svjedoči o posljedicama nemara i antipoduzetničke klime današnjeg naraštaja koji je odgajan u klimi drugačijoj od minulih stoljeća, a nadasve drugačijoj od ozračja s početka 20. st. kad su osnivane brojne zadruge diljem jadranske Hrvatske koje su se oslanjale na domaću kulturu solidarnosti i povjerenja. Danas, e, da…
Zlatnim slovima je zabilježena 1553. g. kad je u jednoj noći ulovljeno 3 milijuna srdela, ali i kad su 1702. i 1703. g. komiški ribari mrežama stajačicama ulovili 13 milijuna srdela. Stoga je razumljivo da je hvarsko-viškoj općini glavni predmet oporezivanja bio ulov komiških ribara, a time i glavi izvor općinskih prihoda. U tom kontekstu valja uočiti zapis Ricarda Erca da su “Komižani živjeli vrlo štedljivo i nisu znali za raskoš ni u kući ni u odjeći.” Njegov zaključak je danas krajnje inspirativan i gotovo bajkovit: “Svake godine ponovno se rađa nada da će se šteta nadoknaditi, a ta nada se sad obistini, sam opet izjalovi, pa onaj tko se ne zna snaći zapada u nevolju.” I tako bi mogli nabrajati brojne pokazatelje jednog drugačijeg svijeta na našim prostorima. Da smo nekada imali drugačije polazište može se vidjeti i iz riječi uglednog britanskog istraživača Burtona. Kad je 1873. g. posjetio Jelsu na Hvaru, tom prigodom je zapisao: “Većina gradonačelnika u dalmatinskom arhipelagu umirovljeni su kapetani duge plovidbe, dobrostojeći ljudi s velikim imetkom koji su, za vrijeme svojih putovanja, nagomilali ne samo kapital nego i mnogo finoće i općih informacija. U tom pogledu otočna Dalmacija nalikuje mnogo Švicarskoj…”
VI.
Sve navedeno, kao i ono s početka teksta, vođeno je željom da se posvijesti koliko nam je potrebna otvorena i dijaloški vođena rasprava o ključnim pitanjima poduzetništva, posebno na mjestima odlučivanja, ali i u školskim prostorima na školski način, tj. oboružani znanjem, raspravom, otvorenošću i prosvjetiteljskom strašću u prilog širenja ozračja zauzetosti za zajedničko dobro. Suvremeni razvoj najbolje svjedoči da je opći odgoj ujedno i najbolji odgoj za poduzetničko partnerstvo. Popustljivi odgoj, medijsko naglašavanje trivijalnosti, manjak komunikacije, odumiranje autoriteta, manjak radišnosti i marljivosti dovodi do toga se od roditelja i škole očekuje previše, a od djece premalo. U tom se procesu rađa nesposobnost nošenja s mučnim životnim situacijama u kojima su inovativnost i poduzetnički duh izrazito važni. U obitelji se, znamo, stvaraju socijalne vještine, uči način ophođenja, posebno u teškim trenucima, pa je razumljivo da će djeca lakše preuzeti način rješavanja poduzetničkih pitanja kroz primjer svojih roditelja. Na tom se tragu stavlja i uloga škole koja svojim projektima mora dopunjavati obiteljska i lokalna stremljenja. Ono što povijesna vrela daju, može nam svakako u tomu pomoći.
Kad se sve zbroji, očito nam je danas potrebno “dosjetljivo lukavstvo” o kojem je dominikanac Pribojević sa zanosom u renesansnom Hvaru govorio.
Ana Bibić
Super..istina …