Žalobni zbor žena
Započeo je svibanj. U Katoličkoj Crkvi svibanj je posvećen Gospi. U crkvama se obavljaju svibanjske pobožnosti koje su, kad je riječ o stanju kod nas, dobrim dijelom ostatak ostataka onoga što je postojalo između dva svjetska rata.
U mediteranskom prostoru očuvao se do danas veliki broj pučkih pobožnosti s marijanskim predznakom. Riječ je o tradicijskim pobožnostima koje su nastale u prošlosti, a među njima su najupečatljivije one Velikog tjedna. Tako se i danas, posebno u južnim talijanskim pokrajinama, mogu naći pučke pobožnosti u kojim se ispresijeca barokna duhovnost, folklorni elementi, žilavost podneblja i poistovjećivanje stanovništva sa svojom prošlošću.
Jedna od zanimljivijih marijanskih pobožnosti, iako je usko vezana uz Isusovu muku, odvija se na Veliku subotu u talijanskom gradu Canosa di Puglia. U tom južnotalijanskom gradu Velika subota je obilježena starom procesijom koja se obavlja iz pobožnosti prema Marijinoj boli, ali s naglaskom na osamljenosti, što ima svoju povezanost s uspoređivanjem Marijine boli i Jeruzalema koji je razaranjem i babilonskim ropstvom ostao osamljen. Procesija Osamljene kreće na Veliku subotu u 9 sati iz nove crkve sv. Franje i Blaža – dvije crkve spomenutih svetaca su razorene u bombardiranju tijekom Drugog svjetskog rata, pa je kasnije podignuta jedna posvećena dvojici svetaca – te prolazi glavnim gradskim ulicama i vraća se u crkvu iz koje je krenula. Izvorni Gospin kip je stradao u bombardiranju 1943., a novi je izrađen 1953. g.
U procesiji, a o njoj se brine bratovština Gospe od Ruzarija, muškarci nose veliko postolje na kojem su kipovi Gospe i anđela tješitelja te križ podignut nad Kristovim grobom. Svake godine u procesiji sudjeluje veliki broj djece. Najviše ih je odjeveno u anđele, ministrantske i ljubičaste haljine, a svi nose znakove Muke, kao što je bilo u izvedbi srednjovjekovnih skazanja Muke. Posebno mjesto pripada ženama, jer one tvore pjevački zbor. Upečatljiv dojam ostavlja njihova crnina i posebno crni veo kojim pokrivaju glavu. U procesiji pjevaju Stala plačuć tužna Mati, i to u tugaljivom napjevu. Njihovo pjevanje, praćeno orkestrom, ostavlja dojam sprovodnih žalopojki i time stvara most prema emotivnim dinamikama ljudskih sjećanja, što je stanovnicima spomenutog grada veoma važno. Na snimci se može vidjeti da se pjevačice u procesiji drže šoto braco pa se može reći da tvore pjevački lanac. Posljednjih godina zbor doseže preko 360 žena u rasponu od 16 do 50 godina. Da bi pjevanje bilo skladno, žene se već početkom ožujka od ponedjeljka do petka okupljaju na jednosatnu probu pjevanja.
Don Ivica Huljev
Da, no ipak je pitanje na što upućuje ta simbolika.
Mirna Čudić
Naravno da ovisi o tome koliko je vjera proživljena i koliko se svjedoči. Samo kažem da je sama simbolika rječita.
Don Ivica Huljev
Nisam baš siguran da bi se moglo tako reći. Riječ je o jednom tipu naslijeđene pobožnosti s naglaskom na afektivnom, a toga ima obilje u tim krajevima. Ono što je presudno, tiče se pitanja u kolikoj mjeri životi učesnika šire miris Kristova pashalnog otajstva, a koliko miris mjesne religiozne prošlosti. To bi trebalo vidjeti na terenu, a onda bi, kad i drugdje, vjerojatno isplivalo mnogo toga što nema previše veze s vjerom u Krista. Uostalom, ne vidim zašto bi bilo nužno biti vjernik da bi se učesnik ugodno osjećao u jednoj takvoj manifestaciji.
Mirna Čudić
Uistinu upečatljiva i procesija i kip i napjev… Inače, znam da ste rekli da je barokna duhovnost bila previše zakopčana u individualistički doživljaj patnje i osjećaja krivnje. No konkretno, simbolika ovog običaja mi se čini kao odraz zdrave duhovnosti utemeljene na biblijskoj slici Marije kao personifikacije razorenog Jeruzalema.