Riječ uz evanđelje III. nedjelje došašća - 11. prosinca 2016.
NEDJELJNO EVANĐELJE
Mt 11, 2-11
Kad Ivan u tamnici doču za djela Kristova, posla svoje učenike da ga upitaju: »Jesi li ti Onaj koji ima doći ili drugoga da čekamo?« Isus im odgovori: »Pođite i javite Ivanu što ste čuli i vidjeli: Slijepi proglédaju, hromi hode, gubavi se čiste, gluhi čuju, mrtvi ustaju, siromasima se navješćuje Evanđelje. I blago onom tko se ne sablazni o mene.« Kad oni odoše, poče Isus govoriti mnoštvu o Ivanu: »Što ste izišli u pustinju gledati? Trsku koju vjetar ljulja? Ili što ste izišli vidjeti? Čovjeka u mekušasto odjevena? Eno, oni što se mekušasto nose po kraljevskim su dvorima. Ili što ste izišli? Vidjeti proroka? Da, kažem vam, i više nego proroka. On je onaj o kome je pisano: ‘Evo, ja šaljem glasnika svoga pred licem tvojim da pripravi put pred tobom.’ Zaista, kažem vam, između rođenih od žene ne usta veći od Ivana Krstitelja. A ipak, i najmanji u kraljevstvu nebeskom veći je od njega!«
***
Ivan Krstitelj je u tamnici. Otvoren, jasan i britak govor koštao ga je zatvora. Herod Antipa, sin Heroda Velikog, prepoznao je u njemu političku opasnost. Govori o tome i Josip Flavije te spominje da je Ivan utamničen u tvrđavi na istočnoj obali Mrtvoga mora. Herodov položaj ne može izdržati glas istine. Tamnica Ivanu priječi fizičko kretanje, ali ne obuzdava istinu kojoj se izložio. Tomu nasuprot, baš kao u cijeloj ljudskoj povijesti, Herod se služi oruđem moći i želi spriječiti Ivana da mu ne ugrozi osobnu i političku sigurnost. U tamnici je utamničen Ivanov glas, no Ivanove riječi nastavljaju svoje poslanje oslobođenja onih koji su zatočeni u mraku vlastitih zabluda. Ivan je prokazao Herodov prijestup – brakolomstvo, jer kao strastveni zaljubljenik u istinu ne može ostati slijep pred moćnima, baš kao što ni istina nije ovisna o ljudskim mjerilima. Ivan se proročki i hrabro drži. Ušao je u korito kojim teče drevna rijeka proročke sudbine u Izraelu. Zbog svoga “jezika” Ivan će platiti glavom. Tako se nad Ivanom ponavlja proročki usud koji ništa manje nije bio vidljiv kroz cijelu kršćansku povijest. Ivan gorljivo svjedoči nepokoreno stanje savjesti. Takav Ivan, oslonjen na vjernost Božjoj riječi, ukorijenjen u proročkoj revnosti, ne može šutjeti pred zlom. Uostalom, njegovo je biti glas koji pripravlja, ali ne može zauzeti mjesto ničije odgovornosti.
Zatočeništvo polovičnom slikom Boga
Matej nam donosi gorak trenutak Ivanova života. Kad je postalo očito da mu je život ugrožen, došla su u iskušenje Ivanova uvjerenja. Ne zbog zatvorskih okova Herodove tamnice, nego zbog oslobođenja iz okova polovične slike nadolazećeg Mesije koja je njime vladala. Potresen je do dna svoga poslanja. Očito iz tamnice naslućuje da se lome okviri njegove slike nadolazećeg Mesije. Zato Ivana razdire pitanje Isusova identiteta. Umjesto biča dogodio se lijek, a umjesto satiranja grešnika dogodio se mir. Upravo ono o čemu je Izaijin tekst odavno govorio. U zatvoru je Ivan sam, no pustinja je mjesto gdje se Ivan uvježbao u samoći. Sada je stanje dramatičnije. Izgleda da je prepušten osamljenosti vlastitih stavova. Na kušnji je njegovo gledanje. Pogađa ga stanje koje nije očekivao. Isus nije onakav kakvim ga je očekivao. Izgleda da se Ivan prevario, da je uzalud bio izložen pustinjskim naporima, da je doveo u pitanje svoj život i poslanje. Štoviše, izgleda da ga je obeshrabrilo Isusovo ponašanje koje nije odgovaralo njegovim predodžbama o nadolazećem Mesiji. Ivan je očito prepoznao da u Isusovu djelovanju nešto nedostaje, a Ivan je to očekivao. Ivan je računao da će Isus ostvariti Božji sud nad Izraelom, da će se dogoditi razdjeljenje po kojem Bog grešnike satire, a pravednike nagrađuje. Nema dvojbe da Ivan mora proći proročku krizu, da mora kušati proročko iskustvo Boga koji iznenađuje, koje se ne može zatvoriti u kriterije prošlih iskustava. Po uzoru na proroka Iliju, Ivan očekuje Božje djelovanje po kriterijima dosadašnjeg religijskog iskustva u Izraelu.
Kriteriji Ivanovih očekivanja nisu se ostvariti u Isusovu djelovanju na način kako je to Ivan očekivao. Međutim, Ivan u tamnici nije prestao biti glas. To mu je poslanje. Šalje svoje učenike Isusu s pitanjem: “Jesi li ti Onaj koji ima doći ili drugoga da čekamo?” Kod Ivana nije dovedeno u pitanje Božje obećanje, nego njegovo uvjerenje o Isusu kao očekivanom Mesiji, da su u Isusu ostvarene nade. Ivan je zbunjen, ali iz svoje zbunjenosti ne prestaje biti glas koji se podložio Isusovim riječima. Ni do sada Ivan nije davao svoje odgovore. Bio je glas koji je pripremao put Riječi, da drugi postanu put kojim Bog dolazi u ovaj svijet.
Oslobođenje u tamnici životnog mraka
Dakle, Ivana je očito potresla vijest o Isusu koji nije odijeljen od grešnika, nego je njihov sustolnik. Međutim, ni u stanju zbunjenosti Ivan nije dopustio svojim pogledima da ovladaju njime, kao što nije vladao nad drugima. Za Ivana je Isusov odgovor odlučujući, a ne vlastita sumnja i zbunjenost. U tamnici se Ivan otkriva kao učenik. Da Ivan Isusa nije smatrao osloboditeljem, ne bi od njega tražio odgovor oslobođenja. Isus potom vraća Ivanove učenike s porukom koja će Ivana osloboditi: “Pođite i javite Ivanu što ste čuli i vidjeli: Slijepi proglédaju, hromi hode, gubavi se čiste, gluhi čuju, mrtvi ustaju, siromasima se navješćuje Evanđelje. I blago onom tko se ne sablazni o mene.”
Kao i drugima, tako Isus Ivana otvara novom pogledu. Navodi mu riječi vezane uz tekst proroka Izaije. Ne daje mu izravan odgovor. Ne kaže mu “da” ili “ne”. Suočava ga s djelima u kojima se zrcale riječi kojima se Ivan hranio, koje potječu iz istog proročkog tkiva. Mesijanska djela vidljiva su u Isusovu pristupu ljudima. Slijepi, hromi, gubavi, gluhi, siromasi i mrtvi mjesta su na kojima se očituje prst Božje blizine u ovome svijetu. Isusova osoba otvara oči onima koji se nalaze u mraku vlastitih zabluda, društvenih i religijskih pomračenja. Tko se oslanja na njegovu riječ, taj korjenito ozdravlja za istinski hod u ljudskosti. Štoviše, tomu nisu potrebne religijske proteze plitkog duhovnjaštva. Isusova nazočnost otkriva istinsku ljepotu svakog čovjek. Tko s Isusom računa, taj na drugomu ne prepoznaje najprije njegovu “gubu”, nego dobro koje, makar skromno, predstavlja odsjaj Božje dobrote. Štošta bi se još dalo vezati uz osobe na koje Isus upućuje Ivana. Time se otvara još jedan naglasak: Isus Ivanove učenike uvodi u osobno svjedočanstvo o djelima koja su vidjeli i čuli, a ne u apstraktne pojmove, ideje, dogmatski nauk, katekizamske definicije, nego u život. Samo život koji je opečaćen iskustvom Božjeg prolaska kroz ovaj svijet, koji je sreo i drugovao s Bogom može drugome posvjedočiti da se Bogu prilazi polazeći od Božjih djela u ovome svijetu. Dakle, da bi se Boga moglo razumjeti, kušati njegovu nazočnost u ovome svijetu, potrebno je krenuti iz stanja u kojem se čovjek osjeća udaren nekim “prokletstvom”.
Ivanovo pitanje i nas potresa. I mi se u njemu ogledamo. Prepoznajemo u tome stanje mučnine koja nalikuje mnogim kršćanima koji ne podnose Boga koji podnosi i prihvaća da ga ljudi zanemaruju ili odbacuju. U Ivanu prepoznajemo i one koji se teško mire s Božjom otvorenošću prema onima koji su mu okrenuli leđa i odbacili istinu Božjega zakona ljubavi. Zato je razumljivo da se mnogi kršćani opiru poruci i logici Evanđelja koja ima svoja mjerila. Pored svih nastojanja i danas Isus “sablažnjava” svojim riječima i načinom života. Drugo, Ivan nas poučava da se naše zbunjenosti glede Isusa ne mogu riješiti mimo Isusa. Rješenje nejasnoća ovisi o stajanju pred njim, da iz njegove blizine čujemo glas koji ohrabruje.
Crkva proročke svježine i učeničke spremnosti
Rijetko je naći one kojima nije potrebno ohrabrenje. Razumljivo je da oduševljenje lako splasne, jer život ima svoju težinu i zapetljaje. No, Bog ne ostaje po strani. Došao je u svome Sinu i pokazao koliko gladuje za čovjekom. Zato kad se sa zabrinutošću odnosimo prema krizama, valja nam imati na umu da životni lomovi i raskoraci – a njima su obilježene brojne krize – mogu se i moraju motriti očima vjere. Bog nije zaustavljen pred krizama kao roba u lazaretima. Božja djelotvorna prisutnost ne zaobilazi naša životna ratišta na kojima se često gubi i gdje je svaka pomoć dobrodošla. Došašće nas jakim biblijskim tekstovima, a nadasve Ivanovim glasom, dovodi na ratište vlastitog rasta. Iz vjere u Božju blizinu valja se dati ohrabriti izazovima koji od nas očekuju veću zauzetost u životu. Baš kao i Ivan, jučer i danas, pred velikima i malim, ljudima vjere i ljudima nevjere, kršćanin je pozvan biti glas nepokorene savjesti koja se oštri, odgaja i razbuđuje iz Božje riječi. Kao drevni proroci, a među njima posebno mjesto pripada Ivanu, pozvani smo vjernički se obračunati s vlastitim dvojbama, nedoumicama, obmanama i ograničenjima. Proročka Crkva, Crkva koja trajno živi iz gorljivosti za Božju stvar u svijetu, a time i proročka župa, zna i hoće biti snaga koja ne pristaje na gledanje koje je zarobljeno prividnom vjerom, pohlepom za statusima, površnim pristupima, pastoralnim populizmom, pobožnostima koje graniče s magijskim, iskrivljenom slikom Boga, nedostatnom prosudbom svoje prošlosti i gušenjem kritičnosti. Crkva je pozvana biti glas koji okuplja glasove istine, kao i glasove onih koji su bez glasa u pustinjama današnjice. Kršćani bez proročke dimenzije, a to vrijedi i za Crkvu u cjelini, (po)ostaju zarobljeni besplodnim tradicijama građanske religije, istinom koja nikoga ne uvjerava i nikoga ne oblikuje.
Odgovori