Uz 1. dan božićne devetnice, 16. prosinca
Na tragu snažnih riječi apostolske pobudnice Radost evanđelja proći ćemo devetodnevni hod prema svetkovini Kristova rođenja. Slijedom toga proći ćemo misli i naglaske koji su izrazito poticajni u rasvjetljavanju naših sklonosti i naših procjepa koji nas udaljuju od Boga. Božićni ugođaj radosti, topline i povjerenja bio bi prazan bez Onoga koji nam je došao i koji ne prestaje biti S-nama-Bog. Čežnja za Božjom blizinom, koja je svojstvena došašću, neodvojiva je od čežnje za istinskim ljudskim licem. S druge strane, posvuda je vidljivo kako se Božić pretvara u svoju suprotnost. Iz godine u godinu promeće se u bezbožno zapadnjačko slavlje, a to se održava i na kućno ozračje. Obilje božićnih ukrasa u javnosti nedvojbeno ukazuje na mjeru zaborava Boga. Tamo gdje bi u središtu trebao biti Bog, uvukle su se ljudske čežnje i želje, snovi i idile, bajke i priredbe, darivanja i druženja. Sve to u određenoj mjeri pripada Božiću, ali Božić nije to. Božić nismo mi. Božić znači Bog! Sve ostalo, ma koliko bilo lijepo i korisno, odgojno i poticajno, osvježavajuće i nadahnjujuće, promašuje bit Božića. Stoga nam valja uočiti opasnost opoganjenog Božića u kojem je Bog odbačen ili se koristi kao puki ukras, a onda, jer drugačije ne ide, slijedi depresivno stanje povratka u zbilju iz koje smo protjerali Boga. Zapadnjački Božić stavio je u središte čovjeka, ali ne na način kako to Bog čini, nego na način narcisoidne zagledanosti u samoga sebe.
Stoga krećemo od uvodnih riječi s početka apostolske pobudnice Radost evanđelja u kojoj papa Franjo kaže:
Velika opasnost u današnjem svijetu, s pregršt njegovih potrošačkih dobara koja guše čovjeka, jesu pustoš i tjeskoba koje se rađaju iz samodopadnog i gramzljivog srca, grozničavog traženja površnih užitaka i izolirane savjesti.
To znači: da bismo Božiću prišli na način koji ne umanjuje njegovu vrijednost, da nam ne bi promaklo ono najvažnije, nužno je poći od današnjeg svijeta i čovjeka u njemu. Jučerašnjeg se svijeta možemo prisjećati, možemo učiti iz svoje i tuđe prošlosti, njome se nadahnjivati, ali je važno ne zakazati i ne zastati pred pragom sadašnjosti. Snaga vjere nikada ne pogoduje zatočeništvu u predvorju sadašnjosti. Oplakivanje minulih vremena, kao i strast za oživljavanjem davno izumrlih oblika pojavnosti vjere, znak je da ne računamo s Bogom koji u svakom vremenu izlijeva svoga Duha i privodi srca ljudi prema cilju za koji su stvorena. Današnji svijet naša je zadaća. U njemu valja unositi Kristovo svjetlo i u njemu valja svjedočiti vjeru u Boga koji se među ljudima nastanio. Iščeznuće vjere u današnjem svijetu, kriza vjere i procvat religijsko-magijske svijesti, populističke i dualističke duhovnosti, dijelom je posljedica zanemarivanja današnjice i znakova vremena. Hod prema Božiću nadasve znači hod iz povjerenja da svjetlo Božje riječi i danas pokreće pastire na suvremenim poljanama da se pokrenu i ostave sigurnosti svojih stada te da slijede glas Neba na putu prema Pastiru duša, Bogu koji hrani izgladnjelu dušu.
Kad je već tomu tako, onda valja uočiti da današnjoj zbilji Papa ne prilazi olako ili iz sljepoće, a ponajmanje ne iz populizma. U “današnjem svijetu” prepoznaje i otvoreno spominje “veliku opasnost” koja je neodvojiva od “potrošačkih dobara koja guše čovjeka”. Vezujući “veliku opasnost” uz potrošačka dobra vidi da su “pustoš i tjeskoba” velika opasnost. No, odakle se rađaju pustoš i tjeskoba? Nastaju li zbog manjka kupovne moći, nesređenih stambenih i imovinskih pitanja, zbog manjkavosti političkih, društvenih i crkvenih struktura. Ne! Rađaju se iz “samodopadnog i gramzljivog srca, grozničavog traženja površnih užitaka i izolirane savjesti.” Da, Papa bez uvijanja pogađa središte problema. Riječ je o pogledu koji zahvaća dublje i podcrtava uzroke koje lakše prepoznajemo kod drugih, a skrivamo na sebi.
No, zar se ne čini da je Papa pretjerano naglasio uzroke? Je li baš sve onako kako je kazao? Zar nije problem u manjkavostima života u Hrvatskoj? Zar nisu samo pojedinci krivi? Zar nisu krive ideologije, drugi i drugačiji? Ako ćemo iskreno, onda je jasno da kod nas štošta treba mijenjati na bolje, da smo uzduž i poprijeko zakazali u kaljuži koristoljubivnog, populističkog i klanskog mentaliteta i njemu sklonih izlika, priča, parola, fraza i poza te da smo se potvrdili kao podupiratelji vlastite štete. Sve to stoji, ali se time još više potvrđuje da samodopadno i gramzljivo srce, kao i traženje površnih užitaka i savjest koja je otuđena od moralnog zakona, dovodi do stanja koje smatramo lošim. Drugo, riječ je o duhovnim prazninama i sljepoći srca koja dovodi do nestanka duhovnih apetita, a jedino potiče evoluciju novčanika i udobnosti. Preobrazba nutrine cilj je kojem nas privodi Božić. Pred betlehemskim jaslicama možemo krenuti iz početka, ali ne bez Počela – Boga koji se nama rodio na nitko ne bi ostao izgubljen. Stoga je očima vjere razumljivo da tko jednom kuša ono što Bog donosi životu, taj Božiću prilazi kao slavlju pročišćenja i obnove srca.
Odgovori