Uz 2. dan božićne devetnice, 17. prosinca
Isus Krist može također razbiti suhoparne sheme u koje ga pokušavamo zatvoriti a iznenađuje nas svojom konstantnom božanskom kreativnošću.
Odakle uvjerenje da Krist može “razbiti suhoparne sheme u koje ga pokušavamo zatvoriti”? Na čemu se temelji taj i takav ohrabrujući stav? Riječi koje donosi Radost evanđelja u br. 11 izviru iz sveukupne povijesti Crkve, ali i iz povijesti čovječanstva u kojoj su gorostasi vjere, tj. ljudi zagledani u Krista svojim životom ostavili trag Božjeg prolaska kroz svijet i pokazali da Bog može djelovati i onda kad ljudima izgleda da se više ne može ništa. Mnogo je u prošlosti bilo tamnih strana u Crkvi, ali nikada nije nedostajalo očaravajućih karizmi koje su bile plod djelovanja Duha Svetoga. Ukoliko se na život gleda očima vjere, onda je jasno da cjelokupna povijest može posvjedočiti da Krist može “razbiti suhoparne sheme”.
Sve rečeno možda zvuči previše retorički ili utopistički, kao lijepa priča bez pokrića u stvarnosti. Možda izgleda kao promidžba u prilog optimizmu koji se temelji na nepoznavanju stvarnosti te doprinosi zavođenju ljudi. Međutim, nije riječ o pukoj retoričkoj ili utopističkoj priči. Kad se čita Božji govor kroz ljudske živote i kad se to dovodi u vezu s Božjim govorom u Svetome pismu, onda je jasno da je riječ o optimizmu iz vjere kojeg ne mogu isušiti ni najgore krize vjere. Mogu ga gušiti, satirati i odstranjivati, no Bog u svakome vremenu podiže ljude koji užižu proročke vatre i rasvjetljavaju svijet kako bi se prepoznavala Božja nazočnost u njemu i na što je čovjek pozvan.
S druge strane, gotovo kao proturječje, valja uočiti da se ljudi redovito boje promjena, posebno onih koje iziskuju napor, veću pokretljivost, koje prokazuju naše loše strane, zatajenja, nedosljednosti i koje, razumije se, dovode u pitanje naslijeđene sheme života. Štoviše, ljudi se boje promjena koje pokreću dugotrajne i nedodirljive stalnosti s kojima su odrastali i uz koje su vezali svoje emotivne svjetove i religijske navike. O tome se može čuti na svim stranama svijeta. Već na razini vlastitog doma pa preko radnog mjesta, ulice, prostora za zabavu i učenje, lako se vidi da se čovjek s vremenom pomiri s uhodanim načinom života i nije mu teško prihvatiti da se život odvija bez većih iznenađenja. Čak je spreman trpjeti nepravdu iz navike ili ustrajavati u propalim nastojanjima, a sve iz nagnuća da sve ostane kako je bilo i da se ne izlaže nemiru.
To isto vrijedi i na planu vjere. U nama postoji težnja da Krista zatvorimo u okvire svoje kulture, pojmova, običaja, da ga podredimo sebi i definiramo kako nama odgovara. Osim toga trebamo biti svjesni da se među nama rađa zavist koja ima razornu snagu i pred sobom satire različita nastojanja i ostvarenja. Vidljivo je to već u starozavjetnoj priči o Kainu i Abelu. Strah da bi drugi mogli imati nešto bolje od nas, da je njihov pristup bolji i da njime postižu bolje rezultate, lako dovodi do zavisti koja će već naći načina kako odstraniti drugačije gledanje, pristupe i očekivanja. Adventski hod ne bi bio cjelovit kad se ne bismo trudili prepoznavati klice zavisti koja vreba pred vratima našega srca. Gdje zavist zagospodari, pa bilo to i u crkvenoj zajednici, posljedice su uvijek razorne. Osim prepoznavanja zavisti adventski hod ima nešto zajedničko i s prepoznavanjem predrasuda koje nas mogu sprječavati u rastu i prihvaćanju novih i dubljih spoznaja po kojima je moguće unijeti više svijetla u naše razumijevanje i životna ostvarenja. Kad se udruže zavist i predrasude teško je uklanjati suhoparne sheme po kojima pristupamo i odmjeravamo život, vjeru, Boga, Crkvu, pastoral, izazove i krize.
Da je riječ o jednoj od snažnijih rečenica u Pobudnici, vidimo iz njezina drugog dijela koji donosi ozdravljujući ton. Da Krist iznenađuje “svojom konstantnom božanskom kreativnošću” nije novost. No, s tim u današnje vrijeme izgovorenim naglaskom povećava se naglasak na budnosti i nužnost pozornosti kako bismo bili suradnici božanske kreativnosti u današnjem svijetu. Papina misao izaziva radost, ali i ponos. S njom se potvrđuju nepresušni naglasci vjere koja daje da se vidi vedrina i da se ne oplakuje minula stoljeća kršćanstva kao da su nam strasti kronično usmjerene prema prošlosti. Valja se dakle dati ogoliti pred istinom Evanđelja. Krist nije mrtvo slovo na stranicama Biblije ili puko nadahnuće solidarnosti i humanitarnim akcijama. Ne možemo ga pretočiti u crkvene i narodne običaje. Nije ni puki etički i religijski korektiv. Krist, lice Očeva milosrđa, konstantno je među nama prisutan po snazi Duha Svetoga. Po Duhu Svetome zauvijek ostaje S-nama-Bog, a isti Duh daje razumijevanje i produbljivanje razumijevanja Isusa Krista u današnjem svijetu. Ujedno nam omogućava da u novim okolnostima prepoznamo Krista kao vlastitog spasitelja. Stoga nam adventski hod prema Božiću može pomoći da prepoznamo suvremene životne udobnosti koje nam nisu uvijek potrebne, nego su se u nama nastanile preko vanjskih poticaja, a često su prepreka da bismo postali ljudi po Kristovoj mjeri. Sve rečeno nije dostatno. Riječi su samo pomoćno sredstvo. Potrebno je izložiti se Kristu. Dopustiti da nas njegova riječ vodi i oblikuje naš život, ali i molitveno se jačati kako bismo bili pozorni na znakove prisutnosti Duha Svetoga u današnjem svijetu.
Odgovori