Riječ uz evanđelje I. korizmene nedjelje, 5. ožujka 2017.
NEDJELJNO EVANĐELJE
Mt 4, 1-11
Duh odvede Isusa u pustinju da ga đavao iskuša. I propostivši četrdeset dana i četrdeset noći, napokon ogladnje. Tada mu pristupi napasnik i reče: »Ako si Sin Božji, reci da ovo kamenje postane kruhom.« A on odgovori: »Pisano je: ’Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta.’«
Đavao ga tada povede u Sveti grad, postavi ga na vrh Hrama i reče mu: »Ako si Sin Božji, baci se dolje! Ta pisano je: ’Anđelima će svojim zapovjediti za tebe i na rukama će te nositi da se gdje nogom ne spotakneš o kamen.’« Isus mu kaza: »Pisano je također: Ne iskušavaj Gospodina, Boga svojega!«
Đavao ga onda povede na goru vrlo visoku i pokaza mu sva kraljevstva svijeta i slavu njihovu pa mu reče: »Sve ću ti to dati ako mi se ničice pokloniš.« Tada mu reče Isus: »Odlazi, Sotono! Ta pisano je: ’Gospodinu Bogu svom se klanjaj i njemu jedinom služi!’« Tada ga pusti đavao. I gle, anđeli pristupili i služili mu.
***
Isus je cijeloga života bio u iskušenju glede načina ostvarivanja svoga poslanja. Hoće li djelovati sukladno očekivanjima naroda ili će pokazati drugačije lice Očeva poslanja, pa i pod cijenu trpljenja svjedočiti Božju ljubav za sve ljude. Moć, snaga, osvajanje i odmazda su očekivani način njegovih suvremenika u vrijeme rimske okupacije. Da se poveo tim putem, mogao je okupiti oko sebe mase i nad njima gospodariti kao što to čine vladari svijeta. No, Isus se pokazuje potpuno na strani Božjeg poslanja. To je nedvojbeno postalo razumljivo u svijetlu njegova uskrsnuća kad su apostoli, učenici i prva Crkva u novome svjetlu dublje razumijevali njegovo poslanje.
Unutarnji sukob njegova poslanja donosi nam Matejev ulomak na početku korizme, a slični sukobi odvijaju se u svakomu od nas. Međutim, vrhunac iskušenja prepoznaje se pred križem i na križu. Na Golgoti se vidi kakav je Isusov odnos prema čovjeku i kako živi iz odnosa s Ocem. Svoju božansku moć ne koristi vladanjem nad ljudima ili indoktrinacijom ljudi. Sve što nam je Božji Sin imao reći o svom odnosu prema Ocu razotkrilo se u mračnim satima njegova svršetka. Umire kao onaj koji i u smrti dariva. U srcu nasilja Isus očituje Božje srce prema ljudima koji ne pristaje na zlo ni onda kad je njime pogođen.
Prva kušnja: hrana koja ne siti
Ni u jednom vremenu ljudima nije svejedno kako žive. To najbolje vidimo danas. Čovjek teži za zadovoljstvom. Želi cjelovit i osmišljen život. Ne želi biti izdan ni od sebe ni od drugih. Žudi za priznanjem u društvu. Boli ga kad nije prepoznat kao važan. Vidimo to po različitim stavovima prema današnjim idejama, ideologijama, praksama, običajima, religijskim smjerovima, sektama i pokretima. Ljudsko srce ne može izdržati prazninu. Glad je uvijek za petama. Na tom području lako se naći u stanju poput Isusa u pustinji. Moguće je svojim potrebama prići na đavolski način, a taj se način vidi po nastojanju da se izokrene poredak stvari i sve što postoji stavi u službu zadovoljenja svojih potreba. Đavao od Isusa očekuje riječ koja pretvara kamen u kruh, no Božja riječ ne izokreće poredak stvari. Tko je otvoren Božjoj riječi, tko se njome hrani i njome usmjerava život, taj se upušta u drugačiju glad koja otvara oči za prepoznavanje istinske sitosti koju Bog daje. Đavao, vidimo, citira Sveto pismo. U njegovim je ustima Božja riječ instrumentalizirana, u službi zla i izokretanja istine. Da Isus svoju božansku moć želi ostvarivati radi mijenjanja vidljive stvarnosti, mase bi ga slavile. No, Božjom riječju mijenja se stav srca, a iz promijenjenog srca mijenja se stvarnost. Put koji je potpuno suprotan đavolskoj napasti. Ne niječe Isus glad za kruhom, nego cijelim svojim držanjem svjedoči da je za čovjeka presudniji kruh Božje riječi. Usto, napast je u odnosu prema svojim potrebama. Moć napasti je u tomu da zaboravim na potrebe drugih i da vidim samo ono što meni treba. Kad se tako usko gleda, kad se više nema u vidu tuđe potrebe, onda smo ušli u đavolski plan. Zato je važno pitanje kako se koristimo Božjom riječi, odnosno hranimo li se njom na način Isusa Krista koji riječju i djelom svjedoči što Bog hoće.
Druga kušnja: slava iz religijske moći
Prostor vjere ujedno je i prostor nevjere. Vjera i nevjera susreću se na zajedničkom tlu. Rađaju se iz naše nutrine. Stoga je razumljivo da se kao posljednja kušnja našla kušnja zloupotrebe religijskog položaja. Đavao Isusa dovodi na vrh Hrama. Njega koji se nikada nije izdizao nad drugima. Doveden je na mjesto s kojeg se otvara pogled na podnožje i ljude na njemu. Prostor druge kušnje prostor je manipulacije ljudima, jer upravo se s vjerskim predodžbama može lako manipulirati i ljude zavaravati. To đavao dobro zna i zato se time koristi kao sredstvom loma Isusova poslanja. Ipak, ono što đavao zna, to nije dobro za ljude, nego se znanjem služi u prilog ljudske štete. Biti slavan i važan u tuđim očima, nasićen pogledima, pažnjom i odobravanjima, to se pokazuje kao glad duše koja se želi ostvariti mimo svoje naravi, tj. mimo svog izvora u Bogu. Riječ je zapravo o najmračnijoj kušnji. Isus bi se, vidimo, trebalo baciti s Hrama i bio bi u središtu interesa svojih suvremenika. Imao bi iza sebe autoritet Svetoga. Lukavstvo zla upravo je u tomu da se želi lukavo služiti svojom suprotnošću – Bogom. Zato je važno uočiti da Pismo prepoznaje kako je moguće u ime Svetoga zavaravati ljude i pokazivati se u lažnome svjetlu. Nije sve što dolazi s vrha Hrama ujedno i od Boga. Moguće je da se na vrhu Hrama bude iz potpuno oprečnih motiva. Tako je vidljivo da time đavao računa na ljudsku sljepoću, na naše nezrelo razumijevanje, na predrasude, na mogućnost da ne vidimo istinu. Poruka je zastrašujuća: moguće je sakralizirati ljudske postupke na način da se ne prepoznaju njihove skrivene namjere kako bi se putem Svetoga dobio legitimitet za ono što je daleko od Boga. Napast je to koja prijeti čovjek uvijek, pa i kršćanima svih vremena, a nadasve crkvenim pastirima u svakom vremenu. Isus nije potpao pod ovu napast. Njegov poslanje nije bilo u iskrivljavanju Božjeg nauma i u zloupotrebi ljudskih očekivanja. Nije došao da nas zadivi božanskom moći, nego da iz ljudske kože pokaže moć Božje ljubavi. Zato se pitamo: Koje mjesto ima u mom životu “vrh Hrama”, tj. Bog? Nastojim li sebe staviti na mjesto Boga ili ga nastojim odstraniti iz života da bi mi bilo udobnije? Nastojim li Boga prekrajati po mjeri svojih očekivanja i tražiti da se Bog zaodjene svjetovnom moći? Kakvu Crkvu očekujem? Želim li da se u svijetu prepoznaje po moćnoj ulozi ili po prilagođavanju Kristu?
Treća kušnja: prodaja duše
Brojne su okolnosti u kojima se ljudi susreću s uvijek novim pitanjem odnosa prema vlasti i moći, utjecaju i nadvladavanju drugoga. Vlast i moć drevne su teme. S kršćanskog gledišta, kad je riječ o njima, mnogo se misli bavilo pitanjem prodaje duše đavlu, kao i pitanjem “novčanica” kojima se koristi u isplati. Ako se odmah pitamo što đavao traži u zamjenu za ono što daje, onda valja reći da đavao ne dariva, nego lažno potiče na krivi pristup vlastitim čežnjama. Usmjerava čovjeka prema snovima da sam postane bogom. Drugo, važno je reći da ne čezne čovjek za vlašću kao takvom, nego za onim što mu vlast donosi, jer čovjeku vlast lako postane zamjenom za istinska čeznuća duše koja jedino ispunjava njezin izvor – Bog. Zato se kroz cijelo Pismo provlači razotkrivanje đavolske strategije koja se sastoji u izokretanju našeg pogleda i ponudi lažne sreće. Nisu kraljevstva svijeta njemu dana, nije njegovo sve dokle se proteže pogled, to je također napast kojoj možemo podleći. Svijet ima svoj promjenjivi poredak i u njemu se, nažalost, može širiti zlo sa svim svojim posljedicama. Bog hoće svijet i ne bi ga bilo da ga Bog ne želi. Nitko đavlu ništa nije dao, jer on nije sposoban primati. Darivanje i primanje se ostvaruje u ljubavi, a njegovo postojanje je “ne” ljubavi. Put kojim se đavao služi vodi stazama izokretanja, razdora i uništavanja, i to tako da oblikuje laž koja se služi istinom. Poklonstveni stav pred njim i pred svakim zlom je način uvlačenja zla u ovaj svijet. Njegova strategija govori da se valja lišiti istinskog klanjanja Boga i onda se ovladava drugim i njegovim. Kad se čovjek preda zlu, onda se nad drugim čovjekom postavlja kao njegov gospodar s neutaživom gladi za slavom i čašću. Stoga je naša trajna napast služiti lažnim bogovima, što se često vidi u političkom i društvenom životu. Ekonomska i politička moć, kojom se pojedinac uzdiže nad druge, može čovjeku zaslijepiti pogled te se lako nađe u stanju gladi za onim najboljim, prvim, slavnim, časnim. Toj kušnji teško se mogu oprijeti i kršćani, pa i crkvene strukture na svom putu.
Odgovori