“Kršćanstvo u Europi na samrtnoj postelji”

Razgovor s Tomášom Halíkom

Nema dvojbe da se danas sve manje mogu naći promišljanja, ocjene i prosudbe po kojima se otvara drugačiji, dublji i cjelovitiji pogled u stvarnost, pa i našu crkvenu svakodnevicu sa svim njezinom lomovima i nadama. Stvarnost je često “iza kulisa”, pa i crkvena, potisnuta i pritisnuta očekivanjima, navikama i predrasudama. Zaći u dubinu i dopustiti njome biti izazvan, pitan i kušan, nikada nije bilo lako.

Zato su prosudbe Tomáša Halíka, češkog svećenika i mislioca, pravi biser u moru današnjih tekstova koji često sužavaju pogled i promiču davno urušene crkvene utvrde kao način ispravnog odnosa prema izazovima vremena u kojem se nalazimo. Da su prijevodi, poput ovdje preuzetog, kod nas prava rijetkost, dobro je poznato onima koji prate svijet internetskog komuniciranja i vjerskih sadržaja u Hrvatskoj. Bojim se da su brojni naši pisci i urednici vjerski motiviranih stranica premalo svjesni u kolikoj smo mjeri zahvaćeni kulturalnim promjenama pred kojima se nužno traži produbljena gramatika vjerovanja. Poziv da se izdrži i ostane vjeran, nije poziv na konformizam ili dodvoravanje silnicama vremena. Nostalgija za prošlošću, a kod pojedinaca je postavljena kao istinski “aggiornamento” vjere, opasnija je nego li se to na prvi pogled čini, posebno kod mladih svećeničkih kandidata koji sve manje vide društvenu plauzibilnost vjere pa se lako okreću smiješnim, plitkim i u sebi autoritarnim modelima crkvenog života iz feudalog doba i baroknog trijumfalizma. Stoga Halíkov pristup, kako je to već viđeno u njegovim tekstovima, može pomoći da nadiđemo plitko motrenje crkvene zbilje i zaronimo dublje u uzroke sadašnje krize.

Razgovor s Tomášom Halíkom prenosim sa stranice bogoslova Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja na kojoj se može naći izrazito kvalitetnih sadržaja, što doista zavrjeđuje pohvalu i preporuku. Nadam se da će se na njoj naći još više kvalitetnih sadržaja koji nisu dio populističkog štiva s nabojem površnosti i pličine.

 

Tomáš Halík poznati je svjetski filozof i teolog. Rodio se u Pragu 1948. godine. Predaje sociologiju na Karlovom sveučilištu u Pragu i predsjednik je Češke kršćanske akademije. Kao profesor i predavač gostovao je u mnogim zemljama na svim kontinentima. Bio je vanjski savjetnik pokojnog češkog predsjednika Havela.
U intervjuu se, između ostaloga, osvrće na svoju najnoviju knjigu »Noćna razmišljanja jednog ispovjednika«, govori o današnjem »postoptimističnom vremenu« u kojem većina mladih ljudi živi. Iznosi zatim svoja viđenja o optimizmu, progovara o krizi kršćanstva u Europi koje je «na samrti«.

Gospodine Halík, Vaša se najnovija knjiga zove »Noćna razmišljanja jednog ispovjednika«. Ima li ispovjednik posebne uvide?

Halík: Jednom tjedno, uglavnom po nekoliko sati, k meni dolaze na ispovjedni razgovor ili na duhovno savjetovanje. Kad nakon toga kasno navečer dođem kući, razmišljam opet o onome što ti ljudi osjećaju. Može se zamijetiti nekakav trend: prije svega mladi ljudi imaju jako malo povjerenja u život, također u institucije kao što je Crkva. Većina ih živi u »postoptimističnom vremenu«. Za njih više ne vrijede velika obećanja moderne, poput onoga o »sve većem napretku«. Ne mogu se više pozivati na neku zalihu povjerenja. Vlada duboka duhovna kriza. Industrija zabave određuje i mijenja skoro sva područja života, čak i politiku i religiju. Komercijalna zabava je droga! Taj svijet imam pred očima kao ispovjednik koji upoznaje ljudsku dušu. Moja najnovija knjiga je dakle sve drugo osim dogmatskog traktata o ispovijedi.

Ako je optimizam nestao – što onda Vi osobno zastupate?

Halík: Branim se od religioznog optimizma koji smatra da će dragi Bog sve preokrenuti u dobro; naše je samo da se marljivo molimo, i dobit ćemo ono što smo kod Boga »naručili«. To je magija! U Češkoj postoji izreka: »Optimističan je samo onaj čovjek kojem fali informacija.« Za mene je odlučujuće da se stvarno izdrži kriza, recimo nedostatak autentične vjere, i ne pobjegne u iluzije. Trebali bismo prihvatiti onaj biblijski paradoks: samo po križu i smrti nastaje ono novo, pobjeđuje nada.

Ali i pogledom na razvoj Katoličke crkve i teologije postoji malo razloga za optimizam?

Halík: Moje je mišljenje da je kršćanstvo u Europi na samrtnoj postelji. Katkad upitam svećenike u svojoj domovini: »Kakvu ćemo to Crkvu imati za pedeset godina?« Ako i dobijem odgovore, često se osjećam kao da sam u obitelji teškog bolesnika gdje vrijedi prešutni sporazum da se o toj bolesti ne smije govoriti. U različitim crkvenim miljeima imao sam osjećaj kao da se nalazim usred Sartreovog dramskog komada »Iza zatvorenih vrata«. Gledatelji u kazalištu shvate nakon određenog vremena da su svi akteri mrtvi, iako oni djeluju kao da se ništa nije dogodilo. Jedan je češki svećenik Katoličku crkvu usporedio s mlinom koji doduše još klepeće, ali više ne melje.

Vrijedi li to i izvan Češke?

Halík: Među kršćanima u Europi postoji veliki umor, rado govorim o »umoru o podne«: jutro – govoreći slikovito: rana povijest kršćanstva – iza nas je; »vrijeme zrelosti«, poslijepodne dakle predstoji, kako je jednom rekao Carl Gustav Jung. Sada pak vlada podnevni umor. Treba prihvatiti to vrijeme krize. Samo tako može nadoći novo doba religiozne, mistične dubine.

Što za Vas znači vjera?

Halík: Vjera nije ideologija, nikakvo jeftino učenje po kojem na neki način nalazimo sigurnost. Vjera je izloženost pred tajnom Boga, ona je – na zahtjevan način – udioništvo u Božjem životu. Živjeti s tajnom: predlažem to na primjer i »ateistima« za životnu maksimu.

Kakve praktične konzekvence proizlaze odatle?

Halík: Za mene danas više ne postoji staro razgraničenje između vjernika i nevjernika. Oboji se mogu sasvim samodostatno učvrstiti u svojim pozicijama. Važnije je da vjernici i ateisti napuste samodostatnost i da postanu oni koji traže. I da s onima koji traže budu strpljivi! I ja sam onaj koji traži, rođeni skeptik. Do vjere sam došao jer sam htio biti konzekventno skeptičan i upravo jer sam sumnjao i u svoje sumnje. Želim sve više iskusiti dubinu vjere, takoreći »ići do dna«, i onda svoje iskustvo dijeliti s drugima – u zajedničkom traženju. Za mene je odlučujući onaj Pavlov pojam »kenosisa«, odricanja i ispražnjenja. To je suprotnost od oholosti, moći i nasilja.

Ima li to odricanje također aktualno značenje?

Halík: Da. Upravo je završilo hodočašće »svetom ruhu« u Trier (relikvija Isusove haljine za koju su vojnici bacali kocku). Ondje sam nedavno kazao: može li sveto ruho, uza sve poštovanje te relikvije, danas biti simbol Crkve? Sveto ruho je ostalo u rukama vojnika. Isus je umro gol. Pa nije li onda Kristova golotinja prikladnija slika Crkve? Goli Krist – to je izraz odricanja. Ponekad mi se učini da je Bog Katoličku crkvu – recimo s obzirom na slučajeve zlostavljanja – ponizio pred očima svijeta kao kaznu za sav njezin trijumfalizam u davnoj i nedavnoj povijesti. To je kazna za nespremnost ili čak nesposobnost da sa svim konzekvencama ponizno prizna da je Crkva »zajedništvo hodočasnika«, da je na putu, a ne na cilju i ne smije glumiti nikakvu »trijumfirajuću Crkvu«.

U svojoj knjizi govorite o »skromnoj, maloj vjeri«. Postoji li tu neka poveznica s ateistima?

Halík: Svakako, jer kad netko praktično pokazuje da druge tretira kao braću i sestre, nesvjesno slijedi uvjerenje da su svi ljudi djeca jednog božanskog »Oca«. Tko želi očuvati kvalitetu života Zemlje, indirektno prihvaća također Stvoritelja. U djelovanju se dakle pokazuje skrovita vjera. Ona je već ukorijenjena u osobi, samo što nije formulirana na razini svijesti. Stoga se bolje razumijem s takvim »nevjernicima«, nego s pojedinim kršćanima koji samo puno pričaju. Postoji nova granica između onih koji traže i onih koji su sve sigurno našli. Određena vrsta ateističke kritike može biti saveznica vjere. Može vjeru oslobađati od infantilnih religioznih predodžbi.

U svojoj knjizi izričito kritizirate entuzijastičku vjeru karizmatskih krugova.

Halík: Vjera ne bi smjela postati puka emocija. Vjera je ozbiljno hrvanje s tajnom, pred kojom se često ostaje nijem. Bog stanuje u nepristupačnom svjetlu! Uvijek smo suočeni s Božjom šutnjom. Želim respektirati tu »noć vjere«. U našoj sveučilišnoj crkvi u Pragu pokušavamo tome udovoljiti. Ondje se okupljaju sasvim različiti ljudi. Moj moto je: »Svi su pozvani, nitko nije prisiljen.« Radosni smo što se za mog dvadesetogodišnjeg djelovanja ondje krstilo preko tisuću ljudi. Ta otvorena zajednica mnogima je neka vrsta doma, jer nudimo i zahtjevne meditacije ili umjetničke izložbe.

Koliko su hitne reforme Katoličke crkve?

Halík: Katolička se crkva mora uvijek reformirati. Osim toga morala bi dopusti pluralnost u vlastitim redovima. Rana Crkva je u svojoj organizaciji, teologiji i liturgiji bila kudikamo raznolikija nego današnje kršćanstvo. Potpuno jedinstvo Crkve nije nikad bilo niti će ikada biti povijesna činjenica. O svim temama koje navodi pokret kršćana Wir sind Kirche (Mi smo crkva), treba mirno i temeljito raspraviti. O tome pišem i u svojoj knjizi. Smatram da su te grupe u nekim aspektima svakako u pravu. No, odlučno se protivim predodžbi, koju doduše ne pripisujem svim predstavnicima tog pokreta, da bi demokratiziranjem i liberaliziranjem struktura, discipline i nekih točaka moralne doktrine Katoličke crkve moglo nastupiti novo proljeće kršćanstva. Ali i spram tradicionalista imam svoje rezerve: oni se žele vratiti u neko predmoderno doba i iz cjeline vjere traže samo ono što im se sviđa. U tom smislu su heretici. Vjera nije nikakva udobna izvjesnost.

Jesu li to perspektive koje iz Vašeg viđenja mogu biti važne s obzirom na 50. godišnjicu Drugog vatikanskog koncila?

Halík: Svakako, treba se prisjetiti onih svečanih riječi kojima počinje koncilski dokument »O crkvi u suvremenom svijetu«: »Radost i nada, žalost i tjeskoba ljudi našeg vremena jesu radost i nada, žalost i tjeskoba crkve«. Ove riječi zvuče gotovo kao bračno obećanje: Crkva modernom čovjeku obećava ljubav, pozornost i vjernost i u dobrim i u lošim danima. Je li, međutim, ostala vjerna svome obećanju? Može li mirne savjesti proslaviti »zlatni pir« s modernim društvom? S druge strane mora se dakako i trijezno postaviti pitanje: je li za modernog čovjeka takav »brak« bio uopće ikad poželjan?

Intervju preuzet iz njemačkog časopisa Publik Forum.

Preveo: Darko Pejanović

← Kad je Muster bio tijesan

1 komentar

  1. Jakša Maroević

    Izvrstan intervju!

Odgovori

Napomena: Objavljuju se samo imenom i prezimenom potpisani i obrazloženi komentari, pitanja i prilozi.

Autorski tekstovi urednika smiju se koristiti i prenositi bez ikakve dozvole, uz zamolbu da se navede izvor.

WEB DIZAJN I PODRŠKA: STJEPAN TAFRA.