Religijski obredi s molitvama za zaštitu usjeva i plodnost polja postoje od kad je svijeta i vijeka. U ratarsko-seoskim sredinama takve su obredne radnje opravdavale religiju i religijsku svijest. Religijska svijest se očituje u nastojanju da se Božjom pomoću osigura zaštita od izvanrednih stanja u kojima nas nedaće mogu oštetiti ili uništiti. Tako su oduvijek religije svojim obrednim radnjama nastojale zaštititi ljude zazivanjem više moći.
U starome Rimu postojale su također kultne radnje s istim ciljem. Među njima isticala se 25. travnja poljodjelska procesija u čast boga Robigusa ili božice Robige radi zaštite od pšenične hrđe i ostalih bolesti. Kršćanstvo, znamo, nije ostalo slijepo za nedaće u prirodi koje su mogle dovesti do gladi i neimaštine. Uslijed toga, ali i radi potiskivanja poganskog običaja, uvedena je u Rimu prosna procesija 25. travnja, i to prije uvođenja blagdana sv. Marka. “Pokrštavanje” drevne rimske prakse nije samo vidljivo u tome. Sličnih je kršćanskih “pokrštavanja” bilo više. Rimska praksa se kasnije prenijela na cijelu Crkvu, kao i uvođenje tri prosna dana prije Uzašašća.
Zaklinjem vas …. da odmah odstupite s naših polja…
Po našim župama obavljala se duža ili kraća procesija s blagoslovom polja na Markovo, 25. travnja. Ponegdje se išlo sve do teritorijalnih granica župe, a ponegdje samo unutar naselja. Kod nas je na otocima početkom 50-ih godina 20. st. u pojedinim župama počeo opadati interes vjernika za procesije blagoslova polja pa njihova zabrana nije izrazito mučno primljena kao zabrana ostalih procesija. S promjenom načina života, zabranama procesija i pokoncilskom liturgijskom obnovom, iz svijesti vjernika se postupno iselio interes za blagoslov polja. S izgradnjom vodovodnog sustava je molitva za kišu izgubila nekadašnje uporište. Čak je na jednom otoku šibenskog arhipelaga slavlje dolaska “žive” vode okrunjeno natpisom: Uzalud su bili vapaji Bogu…
Svijest ljudi, navike i očekivanja se u 20. st. uvelike mijenjaju. Industrijska proizvodnja i nove tehnologije, novi oblici proizvodnje hrane i obrađivanja zemlje su izmijenili očekivanja vjernika pa su i nekadašnja “zaklinjanja” protiv štetočina otišla u zaborav. S tim u vezi zgodno primjećuje Bajsić: Nije to ništa čudno. Ako se čovjek s koje strane osjeća sigurnim, onda lako na tom mjestu zaboravlja molitvu. Takvi smo. Dakako, blagoslov polja nije dokinut, ali njegovo održavanje u novim privrednim okolnostima doživljava se prvenstveno kao mjesni običaj s psihološkim i sociološkim značenjem koji redovito okuplja starije župljane. Razumljivo je to kad znamo da su blagoslovi polja u malim sredinama imali folklorni značaj, a “vjera” se redovito upijala kroz običaje okoline u kojoj se živjelo.
Preoblikovanje “jezika” vjere
Munja, grom, tuča, potres, suša, vjetar, led, bolesti … razumljiva su opasnost u poljima, vinogradima, maslinicima, vrtovima. Uvijek će predstavljati ugrozu. Kad se danas pojave, kao što trenutno svjedočimo pandemiji koronavirusa, probudi se u ljudima religijska svijest s pouzdanjem u pogansku sliku Boga ili čovjek počne pristupati znanosti na religijski način. U svakom slučaju, religijska svijest nije isto što i kršćanska svijest. Zablude o tome nisu rijetkost. No valja imati na umu: kršćani su ljudi! I u njima djeluje religijska svijest koja se opire obraćenju i veću joj sigurnost ulijeva poganska slika Boga. To, jasno, ne znači da Bog i sveci nemaju “ulogu” u stanju prirodnih ili moralnih nedaća, ali danas više nije moguće razumijevati Boga Isusa Krista i njegovo djelovanje na način da ga naše obredne radnje mogu umilostiviti pa nam se smiluje i ukloni od nas ono što nas ugrožava.
U poganskoj svijesti o lako uvredljivom i narcisoidnom Bogu – a i danas takav religijski standard lakše puni crkve! – obredne radnje su shvaćene kao izraz religioznosti po kojoj je kršćanstvo građanska religija, a obredni aparat sa svećenikom i poslužiteljima mjesni religijsko-magijski servis s ovlaštenim zastupništvom pred Bogom. Ono što u tom modelu nužno nedostaje i razotkriva njegovu laž je izostanak molitve koja bi ujedno bila izraz pojedinačnog srca i preobražavala one koji mole na neku nakanu. Ljubiteljima poganske slike Boga, bili oni klerici, osobe posvećenog života ili vjernici laici, može se poručiti: K tome između nas i vas zjapi provalija golema te koji bi i htjeli prijeći odavde k vama, ne mogu, a ni odatle k nama prijelaza nema” (Lk 16, 26). U tom smislu Enzo Bianchi pogađa kad kaže da “kršćanin ne razmišlja više na način da su njegovi grijesi uzrok dolasku tuče; isto tako ne vjeruje više da će Bog, u slučaju suše, poslati kišu ako se organiziraju procesije jedna za drugom. Ne može se poreći da je došlo do promjene.“
Krize su prilika za molitvu
Što se, dakle, mijenja kad kršćanin, na primjer, u vrijeme suše moli za kišu? Ako takva molitva ne poluči kišu, ima li uopće smisla moliti? Je li ispravnije moliti za kišu ili bez molitve čekati kišne oblake? Zašto moliti za naše potrebe ako molitva neće nužno biti uslišana? Odgovara li Bog na naše potrebe koje mu upućujemo u molitvi ili nam molitva omogućava da prihvatimo Božju volju u svome životu?
Moguće je, dakako, nizati slična pitanja do u beskraj. Istodobno s navedenim pitanjima valja reći ključnu odrednicu: vjera ima svoj “jezik”, odnosno vjera govori molitvom. Po molitvi čovjek pruža korijene svoje duše u Bogu i iznutra postaje propustan za Boga. No, ipak: prošnje same po sebi nisu poganstvo. Ono što je važno ovdje reći glasi: bez ispravne kršćanske svijesti, točnije bez zrele vjere, prošnje upućene Bogu klize u poganstvo ili, kako je odavno rečeno, postaju “uzgajalište ateizma”. Jasno, surova stvarnost najčešće čovjeka potiče na molitvu. I to je sasvim razumljivo. Štoviše, u molitvu čovjek unosi sebe. Dok moli, čovjek moli. Ne možemo stajati pred Bogom bez sebe, nego sa svime što nas određuje izvana i iznutra. Naše potrebe se ne mogu odvojiti od našega bića. Sve ono što nas brine, opterećuje, muči, remeti, izjeda i ponižava nije tek naša “prtljaga”. To smo mi u datom trenutku. I to se u kršćanskoj molitvi podrazumijeva. Molitva prošnje s time računa. Molitva nije neka ideologija pa da ne bi bila povezana s našom stvarnošću i s našim umom. Ponovimo: čovjek moli!
Sigurno je da u molitvi kršćanin može biti pobožnjaković pa da se pred Bogom predstavlja kakav nije. Kršćanski je reći da pred Bogom čovjek može biti iskren, slobodan i nenamješten. Pred Bogom se ne postavljamo kao da smo u predizbornoj kampanji. Zato je važno bdjeti da molitva ne postane preslik naših međuljudskih odnosa pa da se pred Bogom pretvaramo kao što se možemo pretvarati pred drugima nadajući se da ćemo nešto od njih zauzvrat dobiti. U trenucima nedaća molitva je razumljiva i očekivana, ali ne s poganskim motivima i ciljevima. Dakle, kad je suša, kao i bilo koja nedaća, kršćanski je moliti i pred Bogom doći sa svojim prošnjama. Nedaće, jasno, ne tražimo, ali kad su tu i kad ih ne možemo izbjeći, onda su nam prilika da u njima po molitvi ojačamo svoj odnos s Bogom s nadom u Božju pomoć. Vjerovati da u tim trenucima molitvom možemo Boga pokrenuti na djelovanje, kao da je bez naše molitve nezainteresiran za nas, znak je preslikavanja ovozemaljske stvarnosti na nebesku. Molitva nije “gorivo” koje pokreće Boga da iz onostranosti priskoči u pomoć našim nevoljama, nego molitva ponajprije pokreće i mijenja čovjeka. Jasno, čovjek neevanđeoske vjere ne vidi smisao takvom stavu o molitvi, jer to dovodi u pitanje korisnost molitve, odnosno put do ostvarenja ljudskih želja.
Prozirno bi bilo kad bi se ovdje reklo sve što se može i mora reći o molitvi. Nekoliko usputnih naglasaka samo je kap u moru razumijevanja molitve. Na kraju odlučujuće ostaje: nije moguće biti kršćanin bez molitve. Vjera se lako “potroši” bez molitvenog poniranja u Božju prisutnost. Bez osobne molitve Bog ostaje daleki stranac. Kršćanin koji njeguje molitvu ne bježi od problema, nego je čvršće oslonjen na zemlju i lakše prianja uz Nebo.
Odgovori