Procesije nisu svjetovni mimohodi

Zajednički hod praćen pjesmom i molitvom uvijek donosi ugodno i radosno ozračje. Stoga je razumljivo da procesije nalazimo u religijama kao njihov sastavni dio. U njima je začin blagdana, ritam, tradicija, posebnost i svečanost, prigoda za druženje, razgovor, veza prošlosti i sadašnjosti. Međutim, smisao kršćanskih procesija izvire iz vjere i nužno se vezuje s kulturom podneblja u kojem se održavaju. Nije riječ o pukim običajima. Nekomu je običaj jedino opravdanje. Naime, to da se nešto uvijek radilo, desetljećima i stoljećima, pa tako i procesije, ne znači da smo rekli sve što se može reći u prilog njihova smisla.

I na procesije se možemo naviknuti pa nam se dogodi da se ne pitamo u čemu je njihov smisao. Procesije nemaju cilj nekome nešto pokazati, dokazati ili propagirati. Nije riječ o mimohodu. Procesije su načini kako se slavi vjera, jer kršćanski život izvire iz euharistije i vodi euharistiji. Jasno, euharistija se ne može svesti na puki obred. U njoj je izvor euharistijskog stila života koji nije ni ugodan ni nezahtjevan. Procesije bez euharistije, tj. bez izvora koji ih osmišljava i natapa, puka su religijska i kulturološka radnja s ugodnim i omamljujućim značenjem. Kad im se pristupa površno i bez istinskog kršćanskog raspoloženja, mogu doprinijeti zaglupljivanju ljudi i poticanju religijskog sljepila.

Kad je tomu tako, onda valja reći da svako slavlje zahtjeva slavljeničko raspoloženje. To podrazumijeva da se procesije ne smiju prepustiti improvizaciji, hiru, nadmetanju, isticanju ovoga ili onoga, pogodovanju pojedinim “dinastijama” malih sredina koje se pozivaju na djedove i bake kao opravdanje svojih prava ili se pozivaju na “trofeje” iz doba komunizma. Svako slavlje, pa tako i procesije, nužno traže pripremu i prikladno raspoloženje.

Procesije, znamo, ne obavljaju pojedinci, nego zajednica. Uvijek imaju ustroj. Raspored u procesiji otkriva smisao vjere koja se procesijama slavi. Već se time govori o značenju zajednice za život svakog pojedinog vjernika. Biti kršćanin znači biti Crkva, a biti Crkva znači zajedno koračati za Kristom i dati se voditi njegovim primjerom. Zato na početku procesije uvijek ide križ. Time se otkriva smisao života kroz zajednički hod Kristovih vjernika koji slijede Krista na svom životnom putu. Procesija, dakle, izriče ono što vjerujemo. Drugo, nositi slike i kipove u procesijama kroz naša naselja znak je vjere u Božju prisutnost u svijetu. Takva vjera nas obvezuje da naš život u javnosti bude prožet evanđeoskim vrijednostima koje su isijavale iz života nekog svetog čovjeka. Kipovi i slike nisu idoli ili magijski predmeti koji u sebi sadrže čudesnu moć pa ih nosimo da bi zaštitili prostor kojim prolazimo i nas u njemu. Mi smo hram Božji i duh Božji prebiva u nama. To novozavjetno gledanje nikada ne smijemo smetnuti s uma.

Zato kad na Tijelovo prolazimo naseljima s Presvetim Oltarskim Sakramentom, onda slavimo i svjedočimo nepresušan Izvor na kojem se kršćanski život napaja, oblikuje i snaži. Nije smisao tijelovske procesije da se drugima i drugačijima predstavi tko smo i što smo, kao da je riječ o turističkom sajmu. Upravo obrnuto: naš svakodnevni život svjedoči je li nam euharistija vrelo i vrhunac! Valjalo bi živjeti na način da drugi kušaju i vide kako se živi kad se život gradi na Kristu. Imajući u vidu da iz euharistije kreće naše kršćansko zalaganje, naš pogled na svijet, naša otvorenost Nebu i svijetu, lako ćemo razumjeti smisao tijelovske procesije. To ne znači da smo to već dostigli, da se time hvalimo pred drugima, nego je jasno da imamo uporište po kojem nam je to uvijek moguće doseći.

Svaka procesija nosi istinu: mi koji smo ovdje u prolazu, slavimo Onoga po kome smo neprolazni. Njome se govori da smo putnici, da idemo prema konačnom cilju, ali s interesom za ono što se zbiva oko nas i na način da slijedimo njegove stope. Prolazeći ulicama i trgovima slavimo Onoga koji je prolazio zemaljskim putovima, ali pritom nije mimoilazio ljude. Cijelim je svojim predanjem svjedočio da se tako Bog oduvijek odnosi prema nama. Štoviše, slavlje Tijelova je poziv na odlučno prianjanje uz životne obveze i na vjernost životnim odlukama.

← S vampirima na “ti”

Protiv nijekanja stvarnosti →

Odgovori

Napomena: Objavljuju se samo imenom i prezimenom potpisani i obrazloženi komentari, pitanja i prilozi.

Autorski tekstovi urednika smiju se koristiti i prenositi bez ikakve dozvole, uz zamolbu da se navede izvor.

WEB DIZAJN I PODRŠKA: STJEPAN TAFRA.