Riječki nadbiskup koadjutor Mate Uzinić objavio je svoje razmatranje vezano uz jučerašnji ulomak Markova evanđelja (Mk 12, 38-44) u kojem Isus kaže okupljenom mnoštvu da se čuvaju pismoznanaca „koji rado idu u dugim haljinama, vole pozdrave na trgovima, prva sjedala u sinagogama i pročelja na gozbama“, itd.
U razmatranju ističe:
Sve ovo što pismoznanci vole lako možemo prenijeti i u svoje vrijeme. Možda bismo, na crkvenoj razini, mogli promijeniti tek to što bismo napomenuli da je riječ o dugim haljinama s crvenim pucima, a umjesto pozdrava na trgovima različite počasne titule kojima se „častimo“ iako svi znamo da doista više nemaju nikakvog smisla i da su u suprotnosti s duhom evanđelja. Na izvancrkvenim razinama bismo to mogli tek malo osuvremeniti markiranom odjećom, prisutnošću u medijima i različitim društvenim profilima s brojem pratitelja i lajkovima itd. U biti, sve je to isto.
Tko poznaje dosadašnji rad biskupa Mate, njegove naglaske i stil, ali i brojne kritike koje mu se upućuju iz crkvenih i drugih krugova, lako može zaključiti zašto se ne „vole“ njegovo ime i titula monsinjora. Nije stoga čudno da još nismo ugledali njegov riječki grb, iako ga mnogi u Hrvatskoj smatraja pukim karijeristom kojem je krajnji cilj domoći se Zagreba. Heraldička tradicija Crkve mnogima jamči značaj i dostojanstvo biskupske službe, no strast prema grbovima i titulama pripada jednoj oronuloj Crkvi koja se svakim danom sve više guši u svojoj samodostatnosti i, nažalost, nadalje privlači dovoljan broj novih simpatizera koji žive za trenutak kad će im se uz ime dodati novi naslov ili kako bi se mogli pohvaliti jer su poznanici, prijatelji ili dio društva u kojom se kreće neki crkveni „kapitalac“ ispred čijeg imena stoji zvučna titula. S tim u vezi je vrijedno istaknuti da je ove godine posebnu pažnju privukao primjer novog 72-godišnjeg biskupa švicarske biskupije Chur koji se odrekao grba, odnosno cijelu priču o biskupskom znakovlju sveo na znak križa, a na početku službe je jasno kazao: „Naša biskupija je bolesna i treba joj terapija.“
Nije čudno da je u pretkoncilsko vrijeme jedan kanonik mogao opravdati razlog nošenja mocete ovim riječima: „Kad ne znaš, objasnit ću Ti. Bio si u vojsci i ne znaš da ima dočasnika i časnika, kojih se činovi prepoznavaju po njihovim epoletama. A ja sam jedan od Božjih časnika i ovo je moj čin: u staroj Jugoslaviji potpukovnik, a u ovoj ništa, nego samo kanonik“.
Problem časti i karijerizma se najbolje vidi kad se suočimo s činjenicom broja mladih koji u crkvenim povijesnim odorama vide put obnove vjere i morala u Crkvi i društvu, nadahnjuju se muzejskim paramentima i vrše svojevrsno ažuriranje prošlost u ime sretnije budućnosti pa se time, kako je dominikanac Congar u vrijeme Koncila kazao, pod aureolom fikcija nastavlja odvajanje Crkve od života današnjih ljudi.
S druge strane je zanimljivo naglasiti da su još 1968. godine, odnosno u godinama poslije Koncila, biskupi Jugoslavije dogovorno odredili da se više neće međusobno oslovljavati s „Preuzvišeni“ i „Presvijetli“.
E, ali…
Odgovori