S ljudima se, znamo, može manipulirati. Tko upravlja umovima, može uvjeriti ljude u laži i pridobiti njihovu naklonost. Čovjek može zanemariti svoju prosudbu i podrediti se autoritetu i njegovim zavođenjima. Duboke rane i traume mogu slomiti psihu i volju pa je lakše podleći manipulaciji. Usto, krize i opća nesigurnost, ali i glad za smislom, pomažu manipulatorima u dolasku do cilja. Vidimo to po ponudi različitih recepata i jednostavnim odgovorima na složena pitanja.
Isto vrijedi i u vjeri. I u vjeri se može zanemarivati ili odbacivati vlastitu prosudbu, a prepustiti se riječima, tumačenju i stavovima onoga tko tvrdi da govori u Božje ime ili ga se doživljava kao neupitni autoritet. Štoviše, moguće je prihvatiti nečije vjerske ideje u koje ni sami ne vjerujemo ili objašnjenja koja ne razumijemo samo zato što smatramo da ćemo jednoga dana, kad više ne budemo sumnjali, sve razumjeti. Međutim, čim prestanemo koristiti vlastitu savjest i razum, postajemo pogodno tlo za svakojake manipulatore i „katoličke“ šamane kojih je pun YouTube.
U bolesnim vjerskim zajednicama propitivanje vjerskog autoriteta se smatra grijehom ili nedostatkom vjere. Umjesto da ljudima pomažu u duhovnom rastu, čine ih slijepo poslušnima. Dovoljno je vidjeti kako se posljednjih godina razotkrivaju brojne zajednice u Crkvi u kojima je duhovni autoritet smatrao da zna i posreduje ono što je Božja volju za drugu osobu. Toj pošasti zaposjedanja tuđih savjesti treba se hrabro oprijeti. A tek kad ljude „očara“ duhovni narcis, tek onda slijedi prava vjerska sljepoća i sektaško prianjanje uz idealnog vođu. Razotkrivanje pedofilskih skandala u Crkvi najbolje je pokazalo da ondje gdje nema otvorene rasprave i prava na propitivanje autoriteta, ondje se lako gradi sustav zlostavljanja. Zato je istini potrebno kritičko razmišljanje, a bez istine nema lijeka protiv laži i zavođenja. Kako bilo da bilo, razotkrivanje vjerske manipulacije najbolje se vidi kad netko napusti zajednicu ili autoritet pa ga dojučerašnja braća i sestre počnu gledati kao izdajnika kojem se više ne prilazi ili ga se smatra otpadnikom.
Zato nije čudno da su danas društvene mreže pune vjerskih sadržaja magijskog tipa koji se nude kao tehnika upravljanja Bogom, jer nude brza rješenja ili trguju strahom, a zapravo se time upravlja ljudima kojima se ne naviješta Evanđelje, nego ih se nagovara da će određena molitva, obred, devetnica ili druga pobožnost – ako se obave točno onako kako je propisano – automatski donijeti rezultat bez obzira na stanje našeg srca i obraćenje. Hoće li se i u Hrvatskoj teolozi i biskupi odgovornije postaviti prema rastućoj pentekostalizaciji i širenju magijskog mentaliteta u pastoralu, to ćemo tek vidjeti. Pouzdanje, primjerice, u egzorciziranu sol, koja bi trebala djelovati kao obrambeni štit protiv demonskih sila, kao i marketing liječenja obiteljskog stabla, najbolji su pokazatelji praznovjernog mentaliteta koji nabožnim predmetima, blagoslovima, vodi, soli, ulju pristupa magijski kao da je riječ o duhovnim antibioticima. Nažalost, kod nas ili postoji nekritičko oduševljenje ili puka ravnodušnost u ime činjenice da ti sadržaji i s njima vezani gurui pune crkve i dvorane i da se tu ništa ne može, dok pomama za svjedočanstvima i spektaklima najbolje pokazuje da nam u Hrvatskoj tek predstoji prava kriza svećeničke službe.
***
Bog je ljubav i ne može ne voljeti. To je ključ! Isus nikada nikoga nije zbunjivao. Sve što je činio i govorio proizlazilo je iz potpune ljubavi. Zbunjenost u vjeri ne dolazi od Isusa, nego od tumačenja i shvaćanja koja mogu iskriviti Isusovu poruku ili iz naše površnosti i neupućenosti. Evanđelje, tj. glas Dobrog Pastira, ne laska našem egu niti nam pomračuje um. Kristov glas nas jasno poziva na žrtvu koja donosi život u izobilju. Na tom nas putu ne nagovara niti sili, nego nas privlači snagom svoga primjera.
Drugo, Bog ne može djelovati iz mržnje, osvete ili nasilja. Ne može protiv svoje biti. Bog se ljubavlju suočava sa zlom, jer Bog je ljubav! Biti kršćanin ne znači živjeti bez rana i problema, bolesti i patnje, nesreća i lomova. Ljubav, kršćanski gledano, ne izbjegava bol, nego nas prati u boli. Zato je važno živjeti pouzdanje u Boga, zahvalnost i nadu, a to nam onda daje snagu da zakoračimo u sutra bez obzira na težinu današnjice. Na tom je putu nužna radost. Nećemo pogriješiti ako se ovdje sjetimo drevne mudrosti koja kaže: „Radost je vještina uočavanja Božjih tragova u svakodnevici.“
Odgovori