SLUGE RIJEČI U SLUŽBI ŽIVOTA

Riječ uz evanđelje 3. nedjelje kroz godinu -"C"

NEDJELJNO EVANĐELJE: Lk 1, 1-4; 4, 14-21

Kad već mnogi poduzeše sastaviti izvješće o događajima koji se ispuniše među nama – kako nam to predadoše oni koji od početka bijahu očevici i sluge Riječi – pošto sam sve, od početka, pomno ispitao, naumih i ja tebi, vrli Teofile, sve po redu napisati da se tako osvjedočiš o pouzdanosti svega u čemu si poučen.
U ono vrijeme: Isus se u snazi Duha vrati u Galileju te glas o njemu puče po svoj okolici. I slavljen od sviju, naučavaše po njihovim sinagogama. I dođe u Nazaret, gdje bijaše othranjen. I uđe po svom običaju na dan subotni u sinagogu te ustane čitati. Pruže mu Knjigu proroka Izaije. On razvije knjigu i nađe mjesto gdje stoji napisano:
»Duh Gospodnji na meni je jer me pomaza! On me posla blagovjesnikom biti siromasima, proglasiti sužnjima oslobođenje, vid slijepima, na slobodu pustiti potlačene, proglasiti godinu milosti Gospodnje.« Tada savi knjigu, vrati je poslužitelju i sjede. Oči sviju u sinagogi bijahu uprte u njega. On im progovori: »Danas se ispunilo ovo Pismo što vam još odzvanja u ušima.«

 

Teofil smo ja i ti

Luka nam u svojim uvodnim rečenicama predstavlja svoj rad, a ujedno i samoga sebe. Time na početku evanđelja  ocrtava put kojim svaki Kristov vjernik dolazi do osobnog osvjedočenja u vjeri. Evanđelje piše Teofilu, a time, bez imalo dvojbe, Teofil “utječe” na Lukino pisanje. S druge strane, bilo da je riječ o simboličkom imenu bilo da se radi o konkretnoj povijesnoj osobi, navještaj vjere ne može biti prihvaćen ako se Boga ne ljubi. Ključ razumijevanja i prihvaćanja Isusa Krista nije u intelektualnoj sposobnosti ili u naporu uma. Riječ je o ljubavi prema Bogu kao izvorištu razumijevanja Božje riječi.

Pišući Teofilu Luka se predstavlja odgovornim i za Riječ i za Teofila. Jedno ne ide bez drugoga. Vjernost Bogu i vjernost čovjeku uvijek idu zajedno. Zanemarivanje jednoga značilo bi izdaju drugoga. Zato nam je važno uočiti da je Luka svjestan kojim putem treba ići. Da bi Teofil došao do osvjedočenja u pouzdanost svega onoga u čemu je poučen, Luka kreće od početka sveukupnog navještaja. Na početku ne stoji navjestitelj, bilo važniji bilo sporedniji, pa makar bio i očevidac, nego događaj – Krist Gospodin. Time se otvara nezaobilno uporište u vjeri svakog vjernika, a to je Bog koji riječima i djelima zahvaća u živote ljudi i ljudsku zbilju. Nije početak u nekoj ideji, sustavu, ideologiji, viziji, socijalnoj formuli ili nekoj pozitivnoj misli. Početak sveukupnog života Crkve je riječ i djelo Isusa Krista, što se u susretima Krista i ljudi pokazalo kao očitovanje Božjeg hoda s nama ljudima.

Odatle proistječu svi koraci Isusovih učenika i tom se izvoru trajno vraćaju. Luka je svjestan da se Teofilu ne može predstaviti kao polazište; on stoji samo u nizu primatelja. Na Luki je dopustiti da po njemu niz ne bude prekinut, da svjetlo vjere prenese drugima. Zadaća je to koja se tiče kože svakog Kristova vjernika. Nisi prvi u nizu vjernika, ali i o tvojoj vjeri i vjernosti ovisi niz koji se nastavlja. Treće, Luka kaže da je sve pomno ispitao. Možda se iz gornjih riječi moglo zaključiti da se od vjernika traži slijepi posluh navještaju, posluh bez razumijevanja poruke. Ne, Luka ne pristupa onome što mu je predano bez svoga udjela. Valja mu, kaže u tekstu, sve pomno ispitati. Pred Teofilom se nije dovoljno pozivati na predaju starih, dobre ili točne zapise, ove ili one autoritete i kanone. Nije dovoljno “transportirati” navještaj, već se od svakog naraštaja očekuje da navještaj osvijetli iz svoje životne situacije, da u njoj odjekne, da prepozna Riječ iz svoje zbilje kao lijek svojim bolima. I neće to ići bez napetosti. Dapače, upravo se time vezujemo uz drevnu misao sv. Grgura Pape: “Scriptura crescit cum legente – Riječ raste sa čitateljem.” Da, to nikada ne smijemo smetnuti s uma. Pritom osjećam da je to jedini put kojim se lišavamo okova svakog fundamentalizma i fanatizma.

Svim tim naglascima Luka dopire do onog završnog, a to je da se Teofil osvjedoči o pouzdanosti onoga u čemu je poučen. Čemu taj i takav Lukin napor? Ne može li se, dragi Luka, malo lakše, karizmatičnije, bez tereta ispitivanja? Ne i ne! Luk navještaja vjere valja doprijeti do cilja, a to je Teofilovo držanje iz Božje riječi. I Teofilu, a time i svakomu od nas, valja doći u stanje u kojem će biti svjedokom Isusa Krista, gdje će naš život stajati kao svjedočanstavo za Krista.  Teško to ide, znamo, ali bit će moguće budemo li htjeli biti sluge Riječi. Ne iznenađuje taj Lukin naglasak, jer po njemu otkriva ono izvorno i nezaobilazno. Nitko se od navjestitelja ne može postaviti iznad Riječi koja mu je predana. Pred njom smo tek poslužitelji njezina smisla i cilja, a to je da po Riječi svi dopru do zajedništva s Bogom, da život po Kristu prožima svijet u kojem živimo, kao što sol čuva i daje hrani okus. To se, dakako, dade izraziti drugačijim izrazima i naglascima. No, sve u svemu, nema opravdanja za bilo kakvo iskorištavanje Riječi, uskraćivanje njezine oštrine i zahtjevnosti, kao ni spletkarenje oko njezine otvorenosti svim ljudima. Za uvjerene kršćane je jasno: Riječ razumijem tek kad me prožme, kad svoje srce uskladim s Božjom voljom. Ostalo je tehnika. Možda religioznim sladokuscima korisna, ali daleko od smisla i cilja Riječi.

Smisao Pisma je otvoren u Kristu

Na početku navještaja o prvim koracima Isusova djelovanja, Luka nam donosi ugodan prizor. Galileja je osjetila novost Isusove prisutnosti. Pisac kaže da je slavljen od sviju i da se glas o njemu daleko pronio. Evo ga i u Nazaretu. Do tog prvog javnog nastupa tu je sve bilo u ključu pripadnosti rodu i zavičaju, sada se u Nazaretu iz njegovih usta otkriva drugi njegov zavičaj – krilo Očevo. Subota je. Pravila su za muškarce u sinagogi odavno određena. U ruke mu daju svitak proroka Izaije. Isus otvara mjesto po kojem otvara razumijevanja svoga poslanja. Pismo mu je dano u ruke, ali tek po njemu Pismu dobiva pravi smisao. Izabire ulomak pun mesijanske nade. Dramatično vrijeme Izaijina djelovanja, kao i tonovi kojima obiluju okolni redci, ulomku kojeg je Isus pročitao daju snažniji ton. Tekst nije zarobljen prošlošću. Ne vraća “u ono vrijeme”. Duh kojim je Izaija bio nadahnut djeluju svom svojom silinom u Isusu. Djeluje i bistri pogled za pravi smisao mesijanskih ostvarenja. Iz Isusovih je usta potekla snažna riječ “danas”. Isusovo “danas” tiče se svakog čovjeka. Hoće reći da Božja riječ nije zarobljena velom prošlosti. U Isusu se potpuno ostvarila. No, ta ista Riječ i danas djeluje snagom istoga Duha kojim je Isus prolazio Galilejom.

Kao kršćani vjerujemo da je Isusova riječ živa, ali, pored čvrstoće vjere, ne smijemo smetnuti s uma da Riječ očekuje naša srca. Potrebno joj je naše predanje da bi po nama protekla oslobađajuća snaga Božjega Duha koji vraća vid slijepima i na slobodu pušta potlačene. Božja riječ i danas ima svoje “danas”. Tu je za nas i s nama. Oslobađa nas od lažne slike Boga koja nas može sputati i držati u neplodnosti koja nije spojiva s riječima i djelima Isusa Krista. Oslobađa nas od ovisnosti koje nas odvlače od izvora našeg bića i čine nas manje ljudima, gušeći u nama strast za čovječnošću i vjernošću Bogu. Isusova riječ i danas otvara oči našega srca da prepoznamo sve duhovne ili materijalne navezanosti koje štete našem življenju. Gdje god joj se čovjek otvori, tamo zahvaća u stanja koja smo isušili da bi osigurali zbrinjavanje samo svojih potreba i želja, te time proizveli odbačene i zaboravljene perspektive. Oslobađa nas iz okova vjerske nezrelosti koja nas izručuje truleži plitke religioznosti i magijskog straha od Božje kazne koja nas drži u mraku žalovanja nad sobom ili nad zlim svijetom. Uklanja sljepoću ljudskog srca nastalu zbog predrasuda, neznanja, ponekad i zbog zavisti i ljubomore, ali i zbog prepreka u našim osjećajima. Iako Isusova riječ nije psihoterapeutska samopomoć, već nam daje snagu da svojom blizinom budemo uz  emocionalno oštećene ili nerazvijene, ljude koji se osjećaju odbačeni i prezreni od svoje okoline, koji su slomljeni neimaštinom i prezirom bogatih, ili su usamljeni i prigušeni neostvarenim čežnjama. Nadasve se daje za sve one koji su zarobljeni u grotlu nemoći da samima sebi “oproste” svoje promašaje, zastranjenja i razdore, a ni s Božjim milosrđem više ne računaju.

Nije tu da nam bude bolje na način kako se to danas očekuje od novca i moćnika svijeta, već da živimo oslobođen život koji se trudi oko tuđeg dobra, da i drugi (u)vide svijet kako ga Bog vidi i da vide u drugom čovjeku ono što Bogu nikada nije promaklo vidjeti u nama.

← FOTOGOVOR

KOJEG JE SPOLA/RODA NERAZUMIJEVANJE? →

1 komentar

  1. Mirna Čudić

    U ovom kontekstu upravo vrijedi pročitati novu Papinu knjigu “Božje je ime Milosrđe”, upravo za one koji su izgubili nadu da će se izbaviti iz živog pijeska! Naravno, nije samo ovaj jubilej, nego i cijela povijest spasenja Godina Milosti Gospodnje!

Odgovori

Napomena: Objavljuju se samo imenom i prezimenom potpisani i obrazloženi komentari, pitanja i prilozi.

Autorski tekstovi urednika smiju se koristiti i prenositi bez ikakve dozvole, uz zamolbu da se navede izvor.

WEB DIZAJN I PODRŠKA: STJEPAN TAFRA.