“NE” NAČELU “UVIJEK SE RADILO TAKO”

Uz 4. dan božićne devetnice, 19. prosinca

Pastoral u misijskom ključu traži da se napusti lagodni pastoralni kriterij koji se vodi onim ‘uvijek se radilo tako’. Pozivam sve da budu odvažni i kreativni u toj zadaći propitkivanja evangelizacijskih ciljeva, struktura, načina i metoda vlastitih zajednica. Utvrđivanje ciljeva bez prikladnoga zajedničkog traženja sredstava za njihovo postizanje osuđeno je na to da se pretvori u fantaziju. Pozivam sve da velikodušno i hrabro primjene smjernice sadržane u ovom dokumentu, bez odstupanja ili strahova. Važno je ne kročiti sami, računati uvijek na braću i osobito na vodstvo biskupa, u mudrome i realističnome pastoralnom razlučivanju.

 

Kad je riječ o Crkvi – a na tragu još svježih prizora ruševina koje su proizveli potresi u Italiji – slijedi pitanja: Je li moguće, koristeći se poredbom, na Crkvu primijeniti antiseizmički paket? Zapravo: Može li se na Crkvu primijeniti nekakva zaštitna konstrukcija koja bi ju čuvala od vanjskih i nutarnjih potresa? Da je Crkva po svojoj naravi nerazoriva, to je dio sadržaja vjere, no ovdje nije riječ o tome. Ne kanim govoriti o tome. S tim određenjem “živimo, mičemo se i jesmo”. Temeljno je u ovom kazivanju slijedeće: Crkva živi u prostoru i vremenu. Nije izvan svijeta, ali može zapasti u koban zaborav svijeta ili mu povlađivati do mjere suludog stapanja sa svijetom. Crkva je, istina, poslana svijetu, pa i onda kad svijet to ne prihvaća. Međutim, sve što pogađa i ranjava ljude u svijetu odražava se i na Crkvu. Grijesi svih članova Crkve slabe njezin hod i vjerodostojnost u svijetu koji sve više živi kao da Boga nema. Članovi Crkve su ujedno i članovi društva, obitelji, naroda, stranaka, udruga, ovih i onih društava i grupacija, itd. Stoga je nemoguće govoriti o antiseizmičkom tipu pastorala koji bi imao pravila po kojima bi se u svakom vremenu moglo nesmetano djelovati u sjeni sigurnosti da ćemo slijedeći stope svojih predaka, nekoć uspješnih metoda i doživljaja, zaobići današnje stranputice.

Promjene s kojima se danas susreće Crkva na svom zemaljskom putu često dovode do pitanja nalik onima koja se javljaju kod podrhtavanja tla i razornih potresa. Nije stoga čudno da danas mnogi predlažu, smjeraju, doživljavaju i živi na način iz kojeg se prepoznaje da Crkvu shvaćaju, ocjenjuju i prihvaćaju kao svojevrsni antiseizmički muzej u kojem će se najboljim uređajima (čitaj: po načelu “tako se radilo uvijek”) očuvati izložbene predmete (čitaj: tradiciju) i omogućiti siguran i bezbrižan prijenos vrijednosti na nove naraštaje. Muzealizacija u župama nije novost. Nijekati joj postojanje predstavlja suludo gubljenje vremena. Danas, čini se, rijetki postaju svjesni njezine opasnosti, a upravo nas od nje želi izbaviti Radost evanđelja. Panični i nervozni čuvari crkvenih kulisa budno prate da se sve revno obavlja kako se uvijek radilo. Prava je drama kad se nešto drugačije čini ili kad se “sumnjivim” ljudima i idejama otvara povjerenje u župama. U određenom smislu možemo govoriti o fundamentalističkom naboju koji uz druge čimbenike dovodi do bolne ravnodušnosti mlađih i, dakako, inteligentnijih župljana. Ravnodušnost se javlja glede stavova, držanja, očekivanja i zalaganja među župljanima i u župama. Nije mi nakana generalizirati ovo pitanje, ali sve više izgleda da smo zagubili projektnu dokumentaciju i da nam spontani i iskreni stavovi mnogo govore o trenutnoj mučnini. “Kad se sjetim da mi dolazi blagoslov kuća, dođe mi da se bacim s tornja!” – kazao mi je nedavno jedan svećenik. Ne ulazeći u raspravu o njegovu stavu po tom ili sličnim pastoralnim pitanjima, mislim da nas upravo Radost evanđelja potiče da se s takvim i sličnim iskazima pastoralnih muka više i češće ozvuči naš prostor komunikacije.

Rješenja se neće naći preko noći. Populističke ideje su još opasnije, kao i integristički pristup bojovnih katolika. Zato na početku donesen ulomak iz 33. broja Pobudnice donosi rijetko izrečen smjer, očekivanja i jezik. Riječ je o tekstu koji dolazi s vrha Crkve, točnije iz središta skrbi za Crkvu. No, valja se pitati što to doista podrazumijeva “pastoral u misijskom ključu”. Odnosili se to na krajeve koji još nisu čuli za Krista ili na misijske krajeve gdje Crkva još nije ostvarila redovitu upravu? Kad bi to bilo tako, onda bi bilo lako. Riječ je o pogledu koji se prvenstveno tiče “stare stečevine”, a pod time mislim na zapadnjačka društva koja prolaze drastičnu krizu gubitka kršćanske pojavnosti u društvu, zanemarivanje i napuštanje liturgije, pad deklarativne i praktične vjere. Raskršćanjena društva su prostori na kojima je potrebna nova evangelizacija, ali ni mi se ne možemo pohvaliti da se to nas u Hrvatskoj ne tiče. Ima obilje pokazatelja koji govore da nas se tiče. Međutim, “pastoral u misijskom ključu” tiče se života svih župnih zajednica koje bi trebale biti svjesne da su pozvane misionirati sebe i druge. Prepreku na tom putu mogu činiti dosadašnji načini koji su plod povijesnog hoda, no danas više ne mogu polučiti evangelizaciju suvremenih ljudi.

Ponavljam: o tomu se rijetko govori i još rjeđe sustavno i analitički promišlja, preispituje i vrednuje. Nažalost, barem se meni tako čini, među mlađim vjernicima i mlađim svećenicima bujaju oduševljenja nad “pepelom” kojim se ponose nostalgičari i, sasvim razumljivo, vjernici zrelije i starije životne dobi koji u miru žele proživjeti posljednja desetljeća svoga života. Trudili se mi koliko hoćemo, ipak pepeo ne može proizvesti vatru koja bi pomogla da se ogriju ledena srca i doprinese evangelizaciji današnjeg čovjeka, a s pastoralnim pepelom koji se promiče kao da je isto što i žeravica, priča o pastoralu u misijskom ključu izgleda kao govor koji očekuje iste riječi koje su Atenjani kazali sv. Pavlu pred Areopagom: “Još ćemo te o tom slušati!” I za kraj: kad je riječ o dvojbenim pastoralnim praksama, besciljnom i besplodnom lutanju od pokušaja do pokušaja, programima koji to nisu i fantazijama o obnovi nekadašnje slave, očito je da nam Božić može pomoći da krenemo od istine Evanđelja koja nije potrošna roba i uvijek ima svijetlu budućnost. Srećom, među nama je S-nama-Bog, a ne naša prošlost. S njim je moguće činiti i ono što se nije uvijek činilo.

 

← “DA” LJEPOTI LITURGIJE

“DA” NESLAGANJU, KRITICI, KRIŽU →

1 komentar

  1. Ante Gverić

    Bravo! Izvrsna dijagnoza. Drugom prilikom piši o lijeku (lijekovima).

Odgovori

Napomena: Objavljuju se samo imenom i prezimenom potpisani i obrazloženi komentari, pitanja i prilozi.

Autorski tekstovi urednika smiju se koristiti i prenositi bez ikakve dozvole, uz zamolbu da se navede izvor.

WEB DIZAJN I PODRŠKA: STJEPAN TAFRA.