Dok sam neki dan u župnoj kući u Visu pregledavao dokumentaciju u vezi nekog župnog zemljišta, a jer je već postalo toplije i prozor je bio dijelom otvoren, između buke obližnjih radova čuo se razgovor dviju gospođa srednjih godina koje su sporim hodom prolazile ulicom u kojoj je župni ured u Visu. Po naglasku i rječniku čuje se da nisu rođene na otoku. Govor odaje drugačije svjetove, naglaske, navike, drugo ishodište vjerskih navika i ciljeva. I baš pod prozorom, jedna će drugoj: “Pa što čekaju! Kad će već poslati nekoga u Vis? Naša N. mi je rekla da nemaju koga poslati. Nemaju koga! A kad im je bilo bolje nego danas! Sjemeništa su im puna. Na svoje sam oči vidjela koliko ima mladih kad sam lani prolazila pokraj zgrade u Splitu. Ma neka …”
Našla se, slutite, pokoja sočna riječ, baš kako to biva u velikih Hrvata katolika, malo ljutnje, dim cigarete i ne baš odrješito odobravanje nešto mlađe sugovornice. No, i to je dio šarma bez kojeg bi bilo dosadnije u pastoralnim zapetljajima. Zato mi se čini hvalevrijednim i pogođenim donijeti nekoliko ulomaka iz nedavno objavljenog teksta “Manjak svećenika?” u ožujskom broju Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije. Potpisuje ga dr. Davor Vuković, profesor fundamentalne teologije na KBF-u u Đakovu, pa mu ovime zahvaljujem na riječima koje su našoj učmaloj svijesti nasušno potrebne, ali, kako bilo da bilo, za realizaciju silnica teksta trebati će nam još koja svjetlosna godina.
Drugo, ulomke spomenutog članka donosim u prilog “utjehe” onima koji misle da samo periferni i marginalni svećenici, točnije pozitivističke glave, liberalizmu i modernizmu otvoreni, kojima ništa nije sveto ni poštovanja vrijedno iz prošlosti, koji su zatrovani intelektualizmom, vide problem gdje ga nema, a Krist je, kažu, kazao: “Ne budite zabrinuti za sutra”. Možemo mi nijekati stvarnost koliko želimo, ovdje ili ondje, ali takvom poimanju privodim Bajsićeve riječi: “Teško je objasniti ovci da trava nije dobra”.
Sve u svemu, vrijedi pročitati cijeli članak, a za početak dobronamjerno preuzete dijelove.
“Riječ kriza, međutim, nije nužno negativan pojam. U svom izvornom značenju, riječ kriza (krísis) ne znači jednostavno slom ili katastrofu, već označava situaciju promjene u kojoj valja zauzeti novi stav i donijeti odluku. Kriza je vrijeme izazova i novih mogućnosti, vrijeme čišćenja i pročišćenja, vrijeme razlučivanja i prosuđivanja, prilika za iskorak i novi početak.”
“Dok govorimo o manjku svećenika, međutim, valja zastati nad ovom tezom. Greshake smatra da ‘stalnu priču o manjku svećenika treba posve preispitati. Već činjenica da se od konca 18. st. bez prestanka govori o manjku svećenika, izaziva sumnju. Ideja o manjku svećenika, po mojem mišljenju, dolazi jedino odatle što se propisuju određene pastoralne zadaće i funkcije koje, na određeni način, trebaju izvršavati svećenici, i onda se ustvrđuje da broj svećenika za to nije dovoljan. Ali, što ako problem leži sasvim negdje drugdje, u polazištu? S kojim se pravom i obrazloženjem postavljaju one norme naspram kojih je broj svećenika premalen? I osim toga: čak i ako se norme ne dovode u pitanje, problem se, barem u doglednoj budućnosti, neće zvati manjak svećenika, nego manjak vjernika.”
“Jedno od rješenja koje nikako nije dobro jest raspoređivati isti broj postojećih, pa i novih službi i zadaća, na sve manji broj svećenika. Tada se svećeniku/župniku zna tovariti mnoštvo službi i zadaća koje onda on ili ignorira, te obavlja površno i usput, ili se svojski trudi, pa putem pukne i izgori (burn out) te više nije u stanju obavljati niti jednu službu” (bilješka 3).
“Ne želim biti zloguki prorok, no čini se da je samo pitanje vremena kad će mnogi formalni, tradicionalni katolici u Crkvi u Hrvatskoj odustati i od te vanjske forme. Tada će, osobito mlađe generacije, jer nemaju dubljeg vjerskog korijena i uvjerenja, prestati čak i s traženjem, tj. primanjem ‘crkvenih usluga’. Neće više ni povremeno, tradicije i običaja radi, tražiti sakramente i blagoslovine, koje im i tako predstavljaju dodatnu obvezu i trošak. Tako će se broj katolika u Hrvatskoj svesti na realnih 15-20 posto, što će imati ozbiljne posljedice i na crkveni financijski sustav, jer će izostati prilog od darova koji su povezani s primanjem sakramenata i blagoslovina. Nešto slično već se događa, primjerice, u Crkvi u Njemačkoj, gdje se katolici masovno ‘ispisuju’ iz Crkve. To nipošto ne znači kraj Crkve, već početak korjenite preobrazbe, bilo Crkve, bilo biskupske i svećeničke službe.
Naš trenutni gorući problem, dakle, a koji će biti sve izraženiji u ne tako dalekoj budućnosti, jest manjak vjernika, a ne svećenika; kriza i opadanje katoličke vjere, a ne samo kriza duhovnih i svećeničkih zvanja. U tom smislu, pozvani smo svi u Crkvi, a osobito nositelji trenutne situacije, na ozbiljnu i trezvenu analizu trenutne situacije, realno suočavanje s onim što je pred nama te, shodno tomu, na poduzimanje novih, domišljenih koraka.”
“Čini se da nam je još uvijek puno veći prioritet ulagati u crkvene zgrade i objekte – često prevelike, skupe, nefunkcionalne, loše izvedene i domišljene – nego u žive ljude. I ovdje valja podsjetiti da se dobar dio crkvi i crkvenih zgrada odavno prodaje, jer se ne mogu uzdržavati, i to ne samo u dalekoj i sekulariziranoj Nizozemskoj i Belgiji, već i u bliskoj i ‘katoličkoj’ Italiji i Austriji, te postaju muzeji, galerije, restorani, trgovine, itd. Paradoksalno, ali čini se kako mi zapravo nemamo manjak, nego – barem zasad – višak svećenika i novca” (bilješka 6).
Ante Gverić
Samo dodajem da je izvrstan tekst potaknuo korisnu raspravu, tj. upravo ono sto nedostaje u nasim crkvenim sferama a toliko je potrebno za rast vjere. Ali vjere, ne tradicije!
Dragi don Ivica, prijatelju, hvala Ti na ovim tekstovima.
Don Ivica Huljev
1. Ne mislim da Crkva “čini sve da one koji istinski vjeruju makne od sebe”. To je preteška tvrdnja i pitanje je što mislite pod Crkvom, kako poimate i živite svoju crkvenost. S druge strane, Crkvi su svojstveni različiti pogledi i usmjerenja, pa i izdaje. Sablazni su uvijek moguće, bilo ih je i bit će ih. Gdje je sve evanđeoski lijepo, to nešto zaudara.
2. Uopće ne mislim da je vjera “toliko jednostavna stvar”, jer život je veoma složen. Što je čovjek otvoreniji Bogu i proročkoj odlučnosti vjere, to mu je u životu teže. Vjera = život pod određenom kvalitetom. S druge strane, religija je jednostavna i ona danas cvijeta i mnoge su crkve danas pune zato što je religija traženija ni ikada.
3. Kad spominjete Hvar, onda ću reći da je moj osobni dojam da je cijeli otok Hvar, barem kad je riječ o vjeri, uglavnom opijen nostalgijom za prošlošću i da se nalazi u zlatnoj krletci tradicionalizma. Tradicionalistički mentalitet hvarskih župa, a nalazimo ga u različitim oblicima i u različitim intenzitetima, podsvjesno stvara omču oko vrata mlađim generacijama koji će još dugo ispaštati zbog sretnog spoja tradicije – pisane malim slovom – i monokulture turizma. Novac i religija uvijek idu u paru! Da nije, već bi se stvar raspala. Ne želim reći da je tradicija po sebi loša. Dapače, potrebna je i sam iz nje dolazim, ali teško se pukom tradicijom nalazi put koja bi mlade uvodio u iskustvo vjere. Tradicijom ih se može uvoditi u sociološko kršćanstvo, što znam iz prve ruke.
4. Drago mi je da ste u Splitu uspjeli naći župi u kojoj je vjera živa, iako, ne zamjerite, ne vjerujem da takvo što postoji. Kad bi takvo što postojalo, živjeli bismo u nekom drugom vremenu, barem ne na europskom tlu.
5. Nikoga biskup ne premješta na način kako se to nekada radilo, po načelu slijepe poslušnosti. Više je razloga zašto to danas nije moguće. No, da se glede premještaja već odavno trebalo postupati drugačije, to mi je jasno. Kad se samo sjetim koga su i zašto sve župljani kovali u zvijezde, posebno oni “pobožniji” kao i naše dežurne “šantoće”, onda znam da još dugo promjene nisu moguće. Ima mnogo “živih” župa u kojima se ne bih volio naći i od kojih mi je slabo kad se sjetim što se sve u njima “kuha” i kojim se “bogom” tamo hrane. Može se zasigurno reći: ne znači da je živa ona župa u kojoj je crkva nedjeljom puna, ali je sigurno mrtva ona u kojoj na misi nema mladih. Pitanje kriterija je veoma važno. O ovome bi se moglo na dugo i široko, pa s tom nakanom dajem prilog vašem komentaru. I na kraju, uopće ne mislim da je “rješenje” Crkve u svećenicima, pa ni u onima krajnje vjerodostojnima. To je zabluda u koju upadaju tradicionalisti i protivnici Koncila. Došli smo pred vrata Crkve koju nam Bog sprema. Čudno, ali tako bi se to moglo reći. Možda ćemo je, kao Mojsije Obećanu zemlju, vidjeti tek s brda svojih čežnji.
jedna anonimna
Oduševljena pročitanim (Vašim tekstovima i od ˝Ja˝).
Kolika je moja velika žeđ za Isusom,toliko je veliki moj ´bis na crikvu`
koja čini sve da one koji istinski vjeruju makne od sebe.
Ma, kakve ceremonije,˝vira˝ je toliko jednostavna stvar,samo propovijedat Evanđelje.Suprotnost u životu i propovjedanju klera i Isusovog nauka toliko zbunjuje,uznemirava i vrijeđa zdrav razum.
Odgojena sam u Hvaru gdje je tradicija na prvom mistu (iako smo imali vrlo
kvalitetne svećenike koji su utjecali pozitivno na odgoj moje generacije).
Živim u Splitu i ˝uspila˝ sam pronaći župu u kojojoj je tako živa vjera.
Iako,primjećujem da nam biskup one svećenike koji su ˝po Evanđelju˝ elegantno
premjesti u Župu-Zadnja pošta bb.(Tako sam se čudila kad ste Vi dospili
na ˝mrtvi Vis˝.) Koja politika!A ljudi gladni i žedni pravih duhovnika!
Ponekad razmišljam da jedino ako dođe neko zlo i sve satare,kršćanske zajednice mogu krenuti ponovo iz temelja.Crkva će ovako pojest samu sebe.
Ima puno ljudi koji istinski vjeruju,traže,čeznu…posebno me mladi oduševljavaju.
I moj Papa Franjo.Eto, i Vi.Baš ste sol zemlje i svijetlo svijeta. (Veliki ste križ uzeli na škina.)
Don Ivica Huljev
Ima istine u osvrtu. Možda čudno, ali nije mi cilj da materijali pošto-poto dođu do što većeg broja ljudi. Riječ je o sadržajima koji nemaju “pučko” usmjerenje i dobro znam što i zašto danas prolazi na “duhovnom” tržištu. Iskreno, napravio sam ga ponajviše zbog onih koji me poznaju pa da mogu i nadalje ostati u kontaktu s mojim mislima, ali i zbog onih mlađih svećenika kojima dobro dođe pokoja misao. Raduje me kad tih 20-tak ljudi redovito prate moje pisanje. Za naše prilike, to je pun pogodak. Oni koje zanima, koji imaju glad, čežnju ili barem početnu strast za Bogom i istinom, nadasve oni koji bistre pojmove i računaju na razumsku dušu, ti i takvi lako dođu do “lovine” u virtualnom moru. Eto, ovo je zapravo dogovor i onima koji već mjesecima isto pitaju.
Ja
Dragi Don Ivice,
Evo vidjeh da ste objavili komentar, dobro je i tako, te hvala na popratnom komentaru. Uz napomenu, vjerujte mi na rijeci kad kazem da se imena svoga ne stidim, rado ga isticem i njime se potpisujem u daleko neugodnijim radnjama nego je to komentiranje Vasih interesantnih postova na blogu. Zelio sam biti anoniman da skrenem Vasu paznju na sadrzaj komentara a ne na svoje ime, a tako sada i citateljima koji ce procitati prethodni komentar, pa Vam hvala na tom luksuzu anonimnosti.
Ako mi jos dopustite, zaboravio sam nesto pitati u prvom komentaru: molim Vas, zasto ne napravite profil na facebooku? Ne slazem se s onima koji kazu kako je to jeftino podilazenje suvremenom, brzom i plitkom nacinu zivota. Ne! To je nacin za doprijeti do veceg broja ljudi, za podijeliti svoja poticajna razmisljanja pogotovo sa mladima, mada i stariji idu u korak s vremenom i aktivni su na drustvenim mrezama. Zasto ne iskoristiti blagodati suvremenog doba, pa da vjernici imaju jos vise dobra od Vas, kad ‘vos je Bog vec poslo vamo’? Blog je super format ako se njegov sadrzaj dijeli preko drustvenih mreza, inace je sam po sebi (ako nije dijeljen na mrezama) pomalo passé.
Eto, valjda mi necete zamjeriti na ovim dobronamjernim crticama.
P.s. nemojte propustiti i ovaj komentar, nema nikakve vrijednosti za druge. Da sam znao Vasu mail adresu, vjerojatno bih Vam sve ovo bio poslao na taj nacin. I to potpisano.
Srdacan pozdrav
Don Ivica Huljev
Da, promišljao sam ima li smisla i poštenja objaviti komentar koji nije potpisan i uz koji stoji: “nije mi ni bila namjera da komentar bude javan”. Ipak, jer ima težinu, smatram da je veoma vrijedno objaviti ga i staviti pred oči onih koji će se pitati o autoru.
Zašto je anonimnost štetna, posebno u stvarima vjere, moglo bi se obrazlagati na dugo i široko. No, to bi nas odvelo u nekom drugom smjeru. Ako igdje, onda u malim sredinama treba nastojati oko hrabrog očitovanja stavova, pa makar bili objektivno u zabludi ili se nalazili na nišanu ovih ili onih, što, znamo, nije moguće izbjeći. Ime je osoba, a osoba bez imena svedena je na oruđe. Imenom doprinosimo promjeni mentaliteta, a naš je mentalitet, stereotipi, predrasude, predrasude i opet po stoti put predrasude, ono što nas korjenito uništava i dovodi do infantilizacije poimanja kršćanstva ili do svođenja kršćanstva na religiju. Bez imena postajemo “kopitari” u svojim malim sredinama, a odričemo se “krila” koja bi trebala poticati zdrave vizije.
Vaš komentar, dakako, potpisujem. Time sam rekao sve. Samo bih dodao da ja osobno “stvari” vidim mnogo dramatičnije, no tim bolje po Evanđelje. Osobno zadovoljstvo tim postaje veće, a polagani nestanak tradicijskog kršćanstva naših djedova i baka znak je da Crkvu vodi Bog. Budemo li se borili protiv Boga, onda …
ja
Interesantan članak! Podsjeća me na tekst na kojeg sam sasvim slučajno nabasao prije par dana. Tema slična, riječi i ideje proročanske, jasne poput bistre vode. Samo ne znam je li tekst autentičan ili je još jedan u nizu internetskih izmišljotina? Manje važno, jer sadržaj mi se čini važnijim od toga tko ga je napisao ili izrekao. Dakle, riječi se pripisuju Papi Ratzingeru, napisane dalekih 1960.-ih:
“Pođimo korak dalje. Iz današnje krize i ovog će puta sutra proizići Crkva koja će puno izgubiti. Smanjit će se, morat će početi sasvim iz početka. Neće više moći popunjavati mnoge građevine koje su podignute za vrijeme prosperiteta. S brojem sljedbenika izgubit će se mnoge privilegije u društvu (…). Sigurno će prepoznati i nove oblike službe, a istaknute kršćane koji su zaposleni, redit će za svećenike: u mnogim manjim zajednicama, odnosno u usko povezanim socijalnim skupinama uobičajeno dušobrižništvo obavljat će se na taj način (…). To će biti Crkva bogatog unutarnjeg života kojoj nije mnogo stalo do njezinog političkog mandata i koja se isto tako malo udvara onima lijevima kao i onima desnima. To će joj biti teško, jer će proces kristalizacije i pročišćavanja stajati dosta snage. On će je učiniti siromašnom, učinit će da postane Crkva malenih. (…) Taj će proces biti dug i mukotrpan, kao što je dalek bio put od pogrešnih progresizama uoči Francuske revolucije, kad je i za biskupe bilo zgodno rugati se dogmama i čak dati naslutiti da se ni Božja opstojnost nipošto ne smatra sigurnom, pa do obnove u 19. stoljeću. Ali nakon preispitivanja tih raskola iz pounutrašnjene i pojednostavljene Crkve poteći će velika snaga jer će ljudi svijeta koji je posve isplaniran biti neizrecivo osamljeni. Kada im Bog sasvim iščezne, oni će osjetiti svoje potpuno i strašno siromaštvo. I tada će malu zajednicu onih koji vjeruju otkriti kao nešto sasvim novo. Kao nadu koja ih se tiče, kao odgovor za kojim su uvijek kriomice tragali. Tako mi se čini sigurnim da Crkvi predstoje vrlo teška vremena. Njezina prava kriza jedva da je počela. Moramo računati s velikim potresima. No sasvim sam siguran i u to što će na kraju ostati: ne Crkva političkog kulta koja je već propala u Gobelu, nego Crkva vjere. Ona više nikad neće biti društveno utjecajna sila u onoj mjeri u kojoj je to donedavno bila. Ali će iznova procvjetati i postati ljudima prepoznatljiva kao domovina koja im daje život i nadu i poslije smrti.”
Mlađa sam osoba, iako ne već toliko mlad. Kršćanin sam, i sada, u ovom korizmenom vremenom pokušavam se što više približit Bogu. Na žalost, inače ne idem redovito u crkvu, niti sam uredan u izvršavanju kršćanskih dužnosti i toga sam svakodnevno svjestan. Za Bogom i za duhovnim životom imam veliku potrebu ali… ne znam to točno definirati. Biti kršćanimom danas znači nositi stigmu nazadnosti, primitivizma. Čak i ljudi koji redovito posjećuju crkvu, podozrivo gledaju one rijetke mlade koji dođu na misu, pitaju se koji su tu motivi? A i sva ta atmosfera ‘neduhovnog’ koju šire ti posjetioci kojima je najbitnije biti viđen u crkvu, pa još ako i svećenik djeluje neinspirirano, kao da činovnički ‘odrađuje’ misu, i izgleda kao da i sam ne vjeruje i ne živi vjeru… Čudno zvuči, ali moj je dojam takav. Na moju sramotu, kada molim krunicu u crkvi, držim je u džepu. Ne želim da me drugi gledaju ispod oka, podozrivo. Volim moliti u sebi, da drugi ne vidi.
Odlazeći na mise mogu zaključiti samo jedno: nakon što umre i nestane generacija naših djedova i baka (rođenih 1930.-1945.), što će se dogoditi kroz narednih deset godina, tada će crkve ostati potpuno prazne… Što tada raditi? Zapravo, pitanje je: Što sada napraviti? Što se može danas napraviti? Boga će biti i nakon što se isprazne otočke (a i ostale) crkve. Pa nadam se da će se obistiniti riječi Pape Ratzinger i da ćemo tada imati jednu malu Crkvu siromašnih, koja će aktivno i živo živjeti u Kristu i aktivno tragati za Bogom.
Vama srdačan pozdrav, ponekad popratim Vaš rad i onako nekršćanski, ljubomorno promislim kako je šteta što niste na službi u Visu.
P.s. znam da nećete objaviti ovaj komentar jer mora biti potpisan. Neka bude tako, nije mi ni bila namjera da komentar bude javan već da Vam kažem kako cijenim Vas i Vaš rad, te kako on zasigurno ima smisla. (Barem u mojim očima.)
Srdačan pozdrav iz Visa.
Davor Vuković
Poštovani don Ivice,
i ja Vama zahvaljujem na čitanju Vjesnika i na Vašem komentaru i osvrtu na moju kolumnu. Iz ljubavi i strasti prema Crkvi, smijemo i moramo promišljati i ukazivati na probleme, otvorenih očiju (kako glasi naslov i jedne Vaše kolumne) i još važnije otvorenog uma i duha, te – nikoga ne vrijeđajući – donositi sugestije, prijedloge, davati inicijative, što kako vidim na Vašem blogu i Vi već duže vrijeme činite.
Svako Vam dobro i čitajte nas i dalje,
uz pozdrave,
Davor Vuković, Đakovo